Piše: Sinan Gudžević
U Brazilu, na farmi u mjestu koje umjesto imena ima broj, između mjesta Farupilja i Sarandi, u državi Rio Grande do Sul, jedna mi je gatara Indijanka, januara 1990, gledala u linije na dlanovima i na vratu i čelu. Ona nije znala ni ko sam ni šta sam, pa sam tim više bio radoznao šta će mi kazati. Do nje me je poveo brazilski prijatelj farmer, na čijoj je farmi ona radila. Indijanka, čiji je materinji jezik bio guarani, imala je donju usnu prevučenu preko malog drvenog diska pa potom i sraslu sa njime. Taj se disk, ta lučna daščica ondje zove tembetà. Mislio sam da je naziv iz jezika guarani, ali me je nedavno neko ispravio i kazao da je iz jezika tupi. Iz ograde zubne toj gatari iz pampa izišle su riječi koje nikad neću zaboraviti: da sam blizanac i to jednojajčani, da mi je brat blizanac umro, i da ja sad putujem po svijetu u potrazi za tim bratom. Tako su njoj kazale moje linije dlanova, vrata i čela. Iako sam jako sumnjičav prema gatanju, bio sam omamljen riječima koje je kazala o mom blizanstvu. Ni ona, ni onaj što me je njoj doveo, nisu imali pojma o mom životu niti o porijeklu, a ona mi je kazala nešto što je možda znala samo moja majka, ja dotada nisam, da sam jednojajčani, monozigotni blizanac, um gémeo univitelino, izgovara se žémeo univitelíno. To sam ja prvi put o sebi čuo i saznao u brazilskim pampama. Tek kad sam se vratio u Jugoslaviju, majka mi je potvrdila da smo ja i brat blizanac Osman bili „rođeni u istu košulju“. Što se gatarina iskaza tiče, prva trećinu je bila tačna, druga, da sam jednojajčani bliznak, bila je možda tačna, a treća, o tome zašto putujem po svijetu, nije bila ni tačna ni točna.
Ovu posljednju rečenicu sam kazao čovjeku koga su svi zvali Don Đovane, a koji je bio vinar i zemljoposjednik sa hiljadama krava na svom imanju. Ovo sam mu rekao dok smo se njegovim polukamionom na alkoholni pogon vraćali od gatare za Bento Gonçalves. Don Đovane me je i odveo u pampe da upoznam tu čuvenu indijansku brazilsku gataru koja je živjela na njegovoj farmi. Ni on nije znao ništa o mom porijeklu, pa me je, kad je čuo da sam rijedak slučaj jednojajčanog blizanca koji ostane živ a brat mu umre, upitao, da li su moji rođaci ili prijatelji ikada od mene tražili da im kažem hoće li roditi voće, hoće li imati trave za krave u ljeto? Kakvo ti je to pitanje, upitao sam ga: zašto bi mene neko to pitao? Zar ti ličim na meteorologa ili futurologa? E vidiš, kazao je, kod rođaka moje majke na sjeveru Kanade, blizanci su jako poštovana stvorenja, a među njima su najjače poštovani oni jednojajčani. U nekim krajevima na sjeveru, njih pitaju da ljudima proriču budućnost ili da razjasne neki mutan događaj, ili neku pogibiju. I to je odavno tako, tako je valjda anglosaksonska kultura načinila, da se blizanci smatraju obdarenima da znaju budućnost i da razmrsuju zamršenost.
Sve mi je to bilo novo, iznenadilo me i začudilo. Ništa od toga ja nisam nikada ni osjetio ni bio pitan. Pa sam mu se, da kažem, blizanački ispovjedio, a njega moja ispovijest nije mnogo iznenadila. Kazao sam mu da u mojem iskustvu blizanačkom nema nikakvih tragova od svega toga. Ne samo da me niko nikad nije pitao da nešto predvidim ili da neki zamršen događaj razmrsim, nego je sve govorilo da bih ja, ako bi takvo prorokovanje nekome i bilo potrebno ili neophodno, bio posljednji koga bi se upitalo za procjenu ili prognozu. U nekim prognozama sam bio dobar, ali to nisu bile zajedničke, to su bile posve lične stvari: uglavnom se ostvarivalo ono čega sam se bojao da bi se moglo ostvariti.
Mene je moj amidža Šemso zvao pola deteta. To je onaj Šemso, o kome je u ovoj rubrici bilo riječi, koji je u Tursku ponio košnicu pčela. Poslije su me i drugi ponekad tako zvali. To je, danas znam, pokazivalo kako je selo gledalo na moj pozemljarski ostanak. Moj brat bliznak je umro od velikoga kašlja, od onoga što se zove hripavac, medicinski pertussis. Ja sam se zarazio prvi, kašljao već desetak dana, a on je bolovao samo četiri dana. Ja sam nastavio da kašljem, i nekako sam pretekao. A kašljao sam dugo i prve tri godine bio stalno bolestan, prohodao sam i progovorio tek kad sam ozdravio. Ali ništa proročkoga nisam dobio u naknadu. U djetinjstvu, i kad više nisam bio bolestan, na mene su svi gledali kao na nejako dijete, jedva su me pustili da pođem u školu, jer je škola bila daleko. Eto, ta moja strepnja, da neću ići u školu, jedna je od rijetkih koja mi se nije ostvarila.
Don Đovane mi na moju ispovijest (koja je bila duža nego što ovdje stoji) kaže kako sam ja najblaži slučaj brazilskoga gledanja na blizance. I ispriča kako u Brazilu blizanci imaju i složenu i žalosnu i nejasnu povijest. I razlikuje se od kraja do kraja. Brazil ima mnogo zabiti i nedođija, i svaka ima svoj jezik, koji druge zabiti ne razumiju, ali izgleda da je odnos prema blizancima u svakoj sličniji od bilo čega drugoga među zabitima. Saznao sam da su brazilski Indijanci ubijali svoje blizance prije nego što bi došli u dodir sa bijelcima. To je naročito snažno u Rondoniji, gdje se blizanci smatraju znakom odrođavanja zajednice i opasnošću koja donosi bolesti i zlo. Imena tih indioskih plemena ili naroda ja se danas ne sjećam, ali se sjećam da je Don Đovane Rondoniju smatrao zemljom gdje će antropolozi mnogo šta još saznati o fenomenu blizanaca.
Potom mi je, kao da se sam sebi čudi što se toga nije odmah sjetio, predložio da odemo u Grad blizanaca! To je ni tri sata vožnje od mjesta gdje smo bili. Grad se zove Cândido Godói, ima, kaže, oko pet hiljada stanovnika, a svaki deseti je blizanac. Dakle, pet stotina blizanaca. Pa mi još ispriča kako svake godine gradić ima Praznik blizanaca, pa ima i sekciju za jednojajčane blizance. Kaže kako bih se tamo mogao raspitati ima li, osim mene, još neki gémeo univitelino da je ostao bez svoga brata ili sestre. To me je sve jako zagolicalo, pa sam upitao svoga domaćina kako se objašnjava to čudo od toga mjesta gdje je od deset ljudi jedan blizanac. Don Đovane digne desnu ruku s volana pa je spusti na moju lijevu podlakticu, i promijenivši glas prema šapatu, kaže da je Josef Mengele šezdesetih godina boravio u tom mjestu, tu se predstavljao kao veterinar, te da je na ženama provodio svoje eksperimente, koji su od mjesta učinili ono što je mjesto sada. Kaže da četiri petine stanovništva čine njemački emigranti, da se u mjestu govori njemački, i da su stanovnici listom plavokosi i plavooki. A blizanci su svi takvi! I dvojajčani i jednojajčani. Pa u onoj gostoljubivosti uzvikne: „Vamos para Cândido Godói!“
Omamljen i umotan u onu magičnu izmaglicu od riječi koje mi je rekla gatara na farmi u pampama, odbio sam poziv. Nisam htio da mi dan i blizanačku spoznaju pokvari Josef Mengele.
Izvor: Portal Novosti
