Piše: Sinan Gudžević
Nuroviću je brijest drvo za grob. Ono koje se ne sadi u saksiji, nego krošnjavo ide u visinu i u širinu. Nije mi bilo druge, no sam pitao Redžepa, otkud mu brijest kao grobljansko drvo. I rekao mi je Redžep: drugi imaju na grobovima ukrasne biljke i cvijeće, njemu je želja da mu to bude brijest. Da se po brijestu poznaju njegove pjesme
U selu Lukare, kraj magistralnog puta, na izlasku iz Novog Pazara za Rožaje, četrdesetak metara od puta na uzbrdici nalazi se kuća u kojoj živi pjesnik Redžep Nurović. Nurović je objavio sedam knjiga pjesama, dvije knjige proze i jednu knjigu za djecu. Najnovija ima naslov „Pjesme iz slušalice“, objavio ju je centar za kulturu Vračar u Beogradu, uredio ju je Milutin Đuričković, a štampala štamparija Goragraf u 150 primjeraka. Na koricama joj je slika na kojoj ptice prave gnijezdo nad trupom obezglavljenog kipa Nike od Samotrake. Slici je autor Muriz Čoković, nazvao ju je „Čuvari Nike“, original joj je na pergamentu. Čoković i Nurović su vršnjaci, zajedno su pohađali učiteljsku školu u Novom Pazaru i od toga vremena traje njihovo prijateljstvo.
Redžep Nurović je ušao u osamdesetu godinu života. Od prije desetak godina počeo je gubiti vid, a od prije šest godina je potpuno slijep. Sedam svojih knjiga je pisao i mogao gledati šta piše, a tri zbirke nakon toga je diktirao svojoj supruzi Rukiji i sinu Kenanu. Naslovi tih knjiga upućuju na način kako su nastale: „Diktirane pjesme“, „Živjeti po sjećanju“ i spomenute „Pjesme iz slušalice“. Objavljene su u četiri godine, svaka svake druge godine, od 2020. do 2024. Sudbina se okrutno zaigrala kad je oduzela svjetlo pjesniku koji se preziva po svjetlu, po arapskom nur. Ona ga prati i u snu, u onome svijetu za koji se davno reklo da je sličan smrti. On vidi svoju nadgrobnu ploču i brijest koji raste na groblju blizu njegova groba. Taj posječeni brijest pada na ploču s njegovim imenom i razbija je na onom dijelu gdje mu stoji prezime. To stoji u pjesmi „Ružan san“:
Ružan san, dušo moja –
sjeku brijest na mom mezarju.
Vidim kao da su mi zdrave oči,
lome se riječi na mojoj nadgrobnoj ploči.
Na jednom parčetu piše Nur
razumijem šta znači,
svjetlost uvijek zrači.
Na drugom parčetu ovi,
ukazaše mi se likovi –
to su posjekli nitkovi ovi.
Treće je parče bilo sa ć sasvim malo,
ko zna gdje je palo.
Brijest je drvo koje Nurović u svojim pjesmama ima na groblju, to jest na mezarju, kraj svoga mezara. Brijest je kod njega ono što su druga drveta kod drugih pjesnika. Ono što su breze kod ruskih pjesnika, kod Nurovića je brijest. On ga čeka i u prvoj od tri strofe pjesme naslovljene „Elegija“:
Kad vidim stari brijest u groblju
sipi jeza straha.
Ukaže se na mramornoj ploči moje ime
ispod nanesenog praha.
Brijest čeka pjesnika Nurovića i u pjesmi „Poslije mene“:
Sve može da bude podmuklo,
ali ništa koliko smrt.
…
Kad me sustigne jednom
ispod brijesta ću u moj mezar.
To „ispod brijesta“ nalazi se i u pjesmi „Na dragom mezarju“, gdje počivaju pjesnikovi roditelji: Ispod brijesta još nema mog mezara.
Brijest nije grobljansko drvo, nije ni u muslimanskoj zajednici, nije ni u pravoslavnoj. Ako se na groblju i nađe, nađe se kao samorast, često niknuo prije nego što je ledina određena za groblje.
Brijesta ima i u drugim pjesmama Nurovićevim, da ih sad ne navodim. Čitajući ih ovoga ljeta u sjećanje mi je opet došao davni moj rođak Rahim. On je nama djeci znao govoriti kako bi svaki čovjek morao da izabere jedno drvo i da mu to drvo, kad umre, bude zasađeno kraj groba. Ništa nadgrobna ploča, ništa nišani, samo drvo. Drven šiljak nad glavom, drugi nad tabanima, to je dosta da se obilježi grob. A da kaže u amanet koje živo drvo hoće kraj glave. Neko će izabrati hrast, neko jasiku, neko brezu, neko će grab, no je u Grabu teško naći grab. I neka u kori toga drveta oni koji umiju slova urežu ime onoga čiji je grob. Za njega samog, za Rahima, neka se niko ne muči oko pisanja, neka mu na grob zasade lijesku, ona će porasti i prepokriti mu cipcio mezar, i na nju će dolaziti vjeverice. I svako će po toj lijesci znati da je pod njom Rahim, jer nema nikoga u selu da bi želio da mu nad grobom raste lijeska. A drveta ima raznih, stoput više nego što naše selo ima mejtova.
Simboličari i simbolozi kažu kako je brijest drvo intuicije i buđenja. Nuroviću je brijest drvo za grob. Ono koje se ne sadi u saksiji, nego krošnjavo ide u visinu i u širinu. Nije mi bilo druge, no sam pitao Redžepa, otkud mu brijest kao grobljansko drvo. I rekao mi je Redžep, glasom ugodnim, sličnim glasu Rahimovom: drugi imaju na grobovima ukrasne biljke i cvijeće, njemu je želja da mu to bude brijest. Da se po brijestu poznaju njegove pjesme. To je govorio tako kao da je to najprirodnije, te sam se osjetio i nelagodno zbog toga što to nisam prozreo sam. Dok sam ga slušao, sjetio sam se velikog guslara Ćor Husa Husovića, koji je ubijen negdje na Rogozni, ne mnogo daleko od mjesta gdje je danas kuća pjesnika Redžepa rođenog u mjesecu redžepu. I prolazio mi je kroz glavu Borgesov govor o vlastitom sljepilu, kao stanju koje počinje poput sumraka, kad stvari počinju da se udaljavaju. I sjetio sam se Plinija i Atinijeva brijesta, drveta posvećenog Hermu, bogu trgovaca, putnika i lopova. Prisjetio sam se stare nordijske mitologije po kojoj je žena nastala od brijesta, pa keltskog vjerovanja da je brijest čuvar duha, pa kako je brijest altruista, drvo koje nijednoj biljci ne uzima svjetlo, te je simbol pravičnosti i umjerenosti. Pročitao sam negdje da su u Normandiji ljudi ušivali komade brestove kore u odjeću, u vjerovanju da ona štiti od uroka. Dok ovo sastavljam, iz Larise mi prijatelj pjesnik Pastakas javlja kako mu je čudno što se nisam sjetio da je u staroj Grčkoj brijest bio simbol tuge i smrti. U brijestu je, dakle, sve što je u Nurovićevim pjesmama: žena, ljubav, usamljenost. I osjetio sam se kao da sam Nurovićevu knjigu otvorio naopako, kao onaj slijepi iz pjesme „Uljudnost slijepih“ Wisławe Szymborske (prevela Biserka Rajčić):
Pesnik čita stihove slepima.
Nije pretpostavio da će to biti tako teško.
Drhti mu glas.
Drhte mu ruke.
Oseća da je svaka rečenica
ovom prilikom stavljena na probu tame.
Da će morati sama da se snalazi,
bez svetlosti i boja.
Opasna avantura
za zvezde u njegovim stihovima,
za zore, duge, oblake, neone, Mesec,
za ribe ispod vode, do tog vremena srebrne,
i za jastreba koji tako tiho, tako visoko leti nebom.
Čita – jer je prekasno da ne čita –
o dečaku u žutoj jakni na zelenoj livadi,
o crvenim, prebrojivim krovovima u dolini,
o pokretnim brojevima na majicama igrača
i o neznanki među odškrinutim vratima.
Hteo bi da prećuti – iako je to nemoguće –
sve svece na stropu katedrale,
oproštajni gest s prozora vagona,
staklo mikroskopa i zračak u prstenu
i ekrane i ogledala i album s likovima.
Međutim, velika je uljudnost slepih,
velika je uviđavnost i velikodušnost.
Slušaju, smeškaju se i pljeskaju.
Neko od njih čak prilazi
s knjigom otvorenom naopačke
moleći za autogram koji neće videti.
Izvor: Portal Novosti
