Piše: Sinan Gudžević
Namjestilo se, a ne namjesti se često, da jedna rubrika dobije nastavak nezavisno od namjere autora. Namjeravao sam da napišem nešto o jednoj knjizi koja tematizira blizance u rimskoj književnosti, kad mi u pet dana stigoše dvije nove vijesti o mom bratu blizancu. Preko sedamdeset godina ih nije bilo, a u pet posljednjih dana ovoga jula dopriješe mi do ušiju i do očiju.
Dvije žene su mi donijele te vijesti, jedna usmeno, a druga napismeno. Prva se zove Kimeta Elezović, djevojačko Kurtanović, koju svi zovu Kima. Kima je polusestra moje majke, ušla je u 89. godinu, živi u Vrsjenicu između Sjenice i Giljeve. Ono što mi je kazala važno je, i hoću da sačuvam od zaborava. Iako je to prije svega i poslije svega lična i porodična stvar, hoću da je objavim, a oni koji takvo objavljivanje smatraju neprimjerenim, neka oproste, a najbolje neka ga ne čitaju, neka ga preskoče.
Kima je u jesen 1953. (ne sjeća se mjeseca ni dana) bila u gostima kod sestre svoga oca u Dugoj Poljani kad su moji roditelji stigli iz Sjenice i sišli iz autobusa u kojem im je umro sin blizanac Osman. Roditelji su u Sjenicu otišli ljekarima, da im spasu bliznake. Moj je otac otišao u dugopoljsko groblje i ondje ukopao umrlo dijete. Znam gdje je uzeo krampu i lopatu. Kima tada još nije imala osamnaest godina, i bila je uz moju majku. Kima je bila na glasu sa svoje ljepote i opsjedali su je prosci i provodadžije. (Ostala je riječ da joj je otac Ramo, dakle moj djed s majčine stane, znao kazati: bolje da si mi slijepa no što si toliko lijepa.)
Nakon što je moj otac ukopao malog sina, krenuo je s njegovom majkom kući, u Grab. To je jedanaest kilometara daleko, najprije pet nizbrdo, pa šest uzbrdo. Kima je krenula s njima da ih malo otprati, i išla nizbrdo do Bejtovskih česama, oni koji poznaju Dugu Poljanu, znaju da je to oko kilometar nizbrdo. Za taj kilometar hodanja, Kima je u naručju nosila mene, i dok je otac potišten išao malo naprijed njih dvije su progovorile koju riječ. Među tim riječima Kima je upamtila ovo: moja majka joj je rekla nešto kao, evo Allah će mi uzeti i ovo drugo dijete, a barem se ti udaj za moga devera Džiba! Džibo je bio polubrat mome ocu, tako bi Kiminom udajom za njega dvije polusestre bile postale jetrve, udate za dva polubrata.
Moja je majka bila sigurna da ću i ja umrijeti za svojim bliznakom. Jer je te godine, između Duge Poljane i Novog Pazara umrlo preko devedesetoro djece, sva od velikog kašlja hripavca! U tom pomoru djece umrla su i dva para blizanaca, i gdje bi umro jedan, za koji dan bi umro i drugi. Vakcine nije bilo, tek će kasnije čudotvorna di-te-per učiniti kraj umiranju djece od kašlja. Moja je majka, gledajući me u stalnim napadima kašlja i gušenja, mene već bila prežalila, te bi joj polusestra kao jetrva bila valjda neka utjeha za gubitak dva blizanca. Eto, to i tako mi je ovih dana ispričala tetka Kimeta Kima Elezović, rođena Kurtanović. Moja je majka tu bila loš prorok: niti sam ja umro, niti joj je Kima postala jetrva. A Kima se ne sjeća da li je moj brat Osman umro prije ili poslije nove godine 1954.
Moja je majka govorila da je Osman „bio uzeo osmi mesec života“ kad ga je kašalj uzeo iz života. Ni moj otac se datuma nije sjećao, govorio je samo da je bilo dosta hladno u Dugoj Poljani. Ali se u Dugoj Poljani, na rubi Pešteri, dan lako načini hladnim, pogotovo u jesen. Kako moj brat nije umro u pazarskoj opštini, nije mogao ni biti upisan u knjigu umrlih u njoj. A u Dugoj Poljani, gdje je ukopan, nije bio u matičnoj knjizi umrlih. Tako mi je kazao matičar, inače moj rođak. Uz to, grob moga brata nije obilježen, dva drvena šiljka su odavno potonula sa grobnim tahtama, te me je zapalo ne samo da ne znam gdje mi je u dugopoljskom groblju bratov grob, nego da ne znam ni datum njegove smrti. I smatrao sam da nikad neću saznati ni jedno ni drugo. Ali sam ovo drugo saznao, evo ovoga jula, neočekivano. Zato što sam se našao u rodnom selu i krenuo da opet tražim nešto što je već odavno izgledalo beznadežno da će biti nađeno.
Za traženje i nalaženje zahvalnost dugujem Senadi Melajac, djevojačko Kurtović. Senada je bila matičarka u matičnom uredu Bijele Vode, nadležnom i za moje rodno selo. Bila, sada je Novom Pazaru. Pozvao sam je telefonom i pitao šta misli o izgledima da nađem ono što tražim. Znao sam da to danas nije lakše nego ranije, jer matični ured više i nije u Bijelim Vodama. Nerazumna odluka opštinske birokratije u Novom Pazaru učinila je da se matične knjige odnesu petnaest kilometara nizvodno niz rijeku Ljucku, u selo Vučiniće, koje je i stanovništvom i prostorom mnogo manje od Bijelih Voda. Dva dana nakon našeg razgovora, Senada mi pošalje izvod iz matične knjige moga brata Osmana! Kako je do njega došla, objasnila mi je prosto i suho: ušla je u sistem, i u sistemu našla sve, njegovo rođenje i smrt uredno proknjiženi, danas sve digitalizirano! I kazala mi je još da je u matičnoj knjizi to sve stajalo otkad se moj brat rodio i otkad je umro. A to što su me prethodni matičari uvjeravali drukčije, bilo je zato što su ti matičari bili lijeni.
U izvodu, dakle, piše da je Osman rođen kad i ja, iz rednog broja upisa vidi se da je rođen iza mene, to sam znao i od majke. A piše da smo rođeni u Muhovu! Ali naše rodno mjesto nije bilo Muhovo, bilo je Grab, i danas je Grab! I ovo pišem u Grabu i iz Graba. A Muhovo nije Grab, niti je Grab Muhovo, pitajte Muhovce i Grabljane. Birokratski ignoranti su odavno izbrisali desetine sela sa spiska naseljenih mjesta, Grab je tako otišao u ropotarnicu samovolje birokratskih mamlaza. Sa te samovolje njihove svaki noviji izvod iz knjige rođenih u Grabu, Krću, Koškovu, Radaljici i desetinama drugih sela izbrisanih imena danas je krivotvorina. U izvodu moga brata, osim mjesta rođenja, sve drugo je napisano tačno: imena roditelja, latinicom i ćirilicom, a na dnu, samo ćirilicom, ono zbog čega ovo pišem, u rubrici „Naknadni upisi i zabeleške“ stoji: umro dana 08/ 10/ 1953 u Dugoj Poljani i upisan u M(atičnu) K(njigu) U(mrlih) tek(ući) br(oj) 86/53.
Eto, zahvaljujući dobroti i odgovornosti Senade Melajac Kurtović, ovoga jula sam saznao ono što je sve ove godine stajalo u matičnoj knjizi rođenih za godinu za godinu 1953: da moj brat nije umro u osmom mjesecu života nego u sedmom, sedam dana prije ulaska u osmi. Da raniji matičari i belovođanski i dugopoljski, sa svoje lijenosti i nerada, godinama nisu samouvjereno tvrdili da to što pitam nema jer nije zavedeno, već da su mi našli ono što je stajalo u knjigama koje su imali kraj sebe i bilo im je lako naći, onda bi i moja majka bila znala da joj je sin bliznak umro u sedmom, a ne u osmom mjesecu života. Moja je majka imala jako dobro pamćenje, ne znam kako je dodala jedan mjesec života svome Osmanu. I sam sam, sve do kraja ovoga jula, bio uvjeren da je on umro krajem jeseni (ili početkom zime), a odsad znam da je umro prije polovine jeseni. I još znam, i to odsad, da je moj prvi i najprvi povratak u Grab iz moga dragog velegradića Duge Poljane bio počeo u naručju tetke Kime, u četvrtak, 8. oktobra 1953. I hoću da to objavim, a oni kojima je to svejedno, suvišno i nevažno (razumljivo mi je da je takvih najviše) neka mi oproste ili, da ponovim, neka ovo sve preskoče.
Izvor: Portal Novosti
