Piše: Sinan Gudžević
Pjesnik i prirodnjak Ibrahim Hadžić otišao je s ovoga svijeta 27. oktobra 2026. U Beogradu, nakon što je četiri mjeseca proveo u Rožajama, svom rodnom gradu. Ibrahim Hadžić prebrinu svoju brigu, reklo bi se u Sandžaku.
I u njegovim Rožajama bi se tako reklo. Tako se ondje kaže, jer se smatra da je rastanak sa životom briga nad brigama. To dolazi i od uvjerenja da umrijeti nije lako. Da se nije lako rastaviti s dušom. Oni koji to nisu okusili ne mogu biti mjerodavni svjedoci.
Gdje možemo biti svjedoci, možemo. Ibrahim Hadžić nije imao lak život, pa mu ni odlazak iz njega nije mogao biti lak, jer se ni s teškim ne rastaje uvijek lako. U kući i porodici Ibrahimu je sve bilo dobro i na mjestu, ali izvan kuće mu je barem posljednjih trideset i više godina išlo po zlu.
Prije trideset i tri godine istjeran je s posla. S televizije, gdje je bio urednik jedinstvenog programa u svijetu, taj se program zvao školski. Škola je imala dopunu na televiziji i Ibrahim Hadžić je bio jedan od važnih urednika toga dopunskog programa. S toga mjesta ga je istjerao razulareni poslušnik vlasti, koji je svoju glavu mijenjao prema vladarskoj kapi.
Da bi se dodvorio svom gospodaru i još dao na volju svojoj samovolji, taj nije istjerao samo Ibrahima, istjerao je još hiljadu i dvije stotine ljudi koji su radili na Radio televiziji Srbije. I za to nije odgovarao ni pred kime. I takva su ova vremena, neće ni odgovarati.
Ibrahim je morao otići u penziju sa samo dvadeset godina radnoga staža. Nije imao kud, živio je u samom centru grada Beograda, stotinjak metara od Skadarlije. Bio je veliki radnik, kakvi znaju biti oni koji su rođeni u oskudici te u njoj rasli. Ostavši bez posla, dobio je više vremena da se nalazi sa nekoliko prijatelja slične sudbine, iako se s njima redovno viđao i dok je bio zaposlen.
To su bili Miodrag Stanisavljević, Filip David, Predrag Čudić, Dušan Petričić, Jelena Trpković, Dragan Banjac, Bogdan Tanjević, Goran Babić. Česta, nekad i svakodnevna viđanja bila su oko podneva u kafiću Galerija vlasnika Dragana Kapičića. Časni umjetnici su se okupljali u Galeriji, a nečasni i pokvareni kilometar dalje, u Siminoj ulici. Uz pisanje pjesama, krenuo je Ibrahim da se bavi gljivama. Krenuo je od početka i, kakav je već bio, posvetio im se duboko.
U bavljenju je došao dotle da je sa prijateljima gljivarima osnovao gljivarsko društvo Srbije. Sve vrijeme je svoje bavljenje gljivama zvao amaterskim. Nije to činio zato što, eto, nije imao diplomu iz botanike, već zato što je sebe iskreno smatrao amaterom. A napisao je desetak priručnika o gljivama i otkrio gljive za koje se nije znalo da ih ima u njegovu rodnom kraju. Posvetio se i bavljenju leptirima, i tu posve duboko. I to je zvao amaterizmom.
Bio je rijedak primjer čovjeka kod koga su skromnost i iskrenost bile stopljene u jedno. Nije se smatrao ni profesionalnim pjesnikom, iako je bio pjesnik najvišeg reda. Petnaestak knjiga stihova nije učinilo da se ponese i nadmeno gleda preko vrhova planina. I ta je skromnost bila iskrena. Kad je pisao o svojim prijateljima nije u njihovu hvaljenju pretjerivao, bio je podroban u opisivanju njihovih karaktera i neumljivo iskren.
Veliki primjer za to je tekst o sjećanju na Miodraga Stanisavljevića, pjesnika s kojim je bio duboko vezan, no je ta veza je imala i prekide. O tome pišući, Hadžić neumoljivo osvaja čitaoca. Jedan od njih mi je, nakon čitanja u oduševljenju Hadžićem, veselo citirao Ogdena Nasha: Idem, nađem, družim s njim!
Ibrahim je u profesionalnoj odbačenosti počeo pobolijevati. Dobio je šećer, slabio mu je vid, a počeo je gubiti i sluh. Za ovo posljednje je znao reći kako je na psihičkoj bazi. On je sebe poznavao i znao je rerum cognoscere causas.
Imao je uzrečicu “i ne znam šta”, to je kod njega značilo, “i tako dalje”. Sad se moram priviknuti da je neću više nikad čuti. Nju sam slušao od njega lično, ne telefonom. Telefonom nije razgovarao rado. Rekao bi, nemoj me zvati, ja ti ne čujem ništa na telefonu.
Viđali smo se, sve u svemu, rijetko. A bilo bi mi rijetko i da sam ga viđao deset puta više. Bio je široka srca, razgovorljiv, štedar. I dobar. Dobar dotle da me tolika dobrota ponekad nervirala. Kako čovjek može biti toliko dobar? I to čovjek koji ovako kaže:
Živote, celog života imao sam za tebe
Molbe
I skoro nijednu nisi mi uslišio.
A ti smrti,
Budi velikodušna,
Ispuni mi ovu jedinu želju.
Kada bude,
Neka to ne bude pored ljudi
Koji ne umeju da razumeju šta je to smrt,
Koji se nisu navikli na nju.
Neka to bude u šumi
Koja zna na sve da gleda
Kao na dar neba.
Ibrahim je pjesnik poante. Njegove pjesme imaju ono lesingovsko razrješenje, koje slijedi nakon očekivanja. U pravilu je ta poanta na kraju pjesme, ali je kod njega često i na početku, ili u sredini, nekad i u naslovu, kao u onom “Ne pravite mi od kala novu Jugoslaviju”:
Ne, nemojte mi
Graditi ponovo Jugoslaviju.
Nemojte, molim vas.
Ako bi na kantar mogla da se stavi ljubav,
Čini mi se niko me ne bi pobedio
Ili ničija ljubav prema Jugoslaviji
Ne bi bila teža i jača od moje.
Ali, molim vas,
Nemojte praviti novu Jugoslaviju.
Svemu čime se bavio predavao se potpuno. Kad sam prelistao njegov “Rječnik rožajskoga govora”, koji je prikladan za posao nekog instituta, imao sam primjedbu što na riječi u njemu nije stavljao akcente. Kazao mi je da ih nema sve u kompjuteru, a i da bi to bilo zahtjevno i dangubno.
Kasnije, kad sam pročitao njegov predgovor, našao sam u njemu podrobno objašnjenje: akcenti nisu isti u krajevima gdje se govore riječi iz rječnika. Odmah mi je bilo žao što sam mu ono rekao, mnogo žalije no što on svoj veliki posao nije ukrasio akcentima na rožajskim riječima. Požurio sam. Da sam bio pročitao njegov predgovor, brza bi mi riječ ostala iza ograde zubne.
U tom predgovoru ima svjedočenje o tome kako mu je majka pomogla da dozna neke od riječi koje se nazivaju lascivne ili kopulativne ili bezobrazne. Jer se u njegovoj kući one nisu govorile. Majka leksikografa, sa osamdeset godina, tada je rekla sinu: “Znaš, ja ću ti napisati sve te riječi, a ti kad odeš u Beograd, otvori ljist i prepiši.” I napisala mu je, i presavila ljist, a Ibro ga je u Beogradu otvorio i prepisao.
U stihovima je Hadžić jedinstven sa jezika. Ima stihova pisanih ekavicom, ijekavicom, ima ih i na mješavini ekavice i ijekavice. Kad sam mu rekao da bi mu, kao piscu rođenom i odraslom u Sandžaku, bilo prikladno da piše na ekavici i ijekavici (bez jekavice), kazao je da bi to standardaši osudili.
Što da osuđuju, kad se oni ubiše da pokažu kako se taj standard zasniva na narodnom govoru, pitao sam ga i pitao sam se. A narod dosljedno miješa ekavicu i ijekavicu, i to po jasnom načelu. A Ibro, ka Ibro, kaže: “Ada, ne mislim ja drukče od tebe, no ne mogu da trpim te pametare da još i oni prosipaju na mene kante svoje pokvarenosti!”
Ibro Hadžić je prevodio stihove sa ruskoga. Na naš jezik je prvi preveo stihove Varlaama Šalamova. Nakon toga se Šalamov pročuo, pa su drugi krenuli da prevode njegove knjige. Među stotinjak pjesnika koje je prevodio, izdvaja se ime lenjingradskog stradalnika Viktora Sosnore, njega je Ibro mnogo volio.
Prevođenje i čitanje su bila najveća pjesnička škola Hadžićeva. Najviše stihova je napisao u onom stihu koji hermeneutičari neodređeno nazivaju slobodni, a ima dosta i onih koji se, još neodređenije, zovu vezani. U ovim potonjima ima pjesama ironičnih, koje je diktirala pjesnikova rezignacija. Neka za primjer ovdje bude pjesma “Komisiji za rešavanje intimnih problema”:
Molim gornji naslov
Da me odveže od bede,
Pun mi je život slave
I skupe pobede.
Molim gornji naslov,
Ljude opore i stroge,
Da mi otvore oči
I usprave na noge.
Silazim s mračnog trona,
Promrz’o od visine,
Neka me pomažu po kosi
I neka mi kažu sine.
Molim gornji naslov
Pun razuma i mira
Da me odveže od laži
I noćnih vampira.
Neki posve drugi “gornji naslov” je odvezao pjesnika od laži i noćnih leptira i dodijelio mu počivalište na beogradskom groblju Lešće, odakle živi hvale pogled na Dunav i na banatsku stranu. Ibrahim, Hivzov i Zadin sin, muž Vesnin i otac Jasnin i Demirov, prebrinuo je svoju brigu, i u svom počivalištu počiva odvezan od svega za šta je bio vezan i privezan. Za nas koji smo vezani za njega, takav se gornji naslov neće ni tražiti niti će se naći, dok god hodamo po ovom svijetu.
Izvor: Portal Novosti
