Piše: Tin Ujević
Danas plamsaš samo od krvi najboljih
što su maču dali svoja tela spravna;
blešteći u duhu i u čistoj volji,
božanstvena, Sveta zemljo Pravoslavna;
Juče, ti si bila moćna i velika,
i za usne dece mleko, med i vino,
dok se ne skrhaše pod gradom čelika
grudi tvoje dece, Srpska Kraljevino!
Sutra, sabirući i danas i juče,
zasjaćeš u duhu i u živoj moći,
jer će slavu sloma unuci da uče,
kao zoru spasa posle teške noći.
Al’ ni novi narod, niti ponos međa
nikad neće više da ti ovaj vrati
ponositi pogled iza hrabrih veđa
što su znale divski u ponor gledati:
Tvoje mirno čelo pod pretnjom udesa
i vijanjem vjetra strave i strahote,
i molitvu tamnu u gluva nebesa;
tvoj’ je danas vreme najveće lepote.
1918.
