Svjedoci smo raznoraznih užasa koje je užas izazvao, borbe između ljudi koji se vakcinišu i ovih koji se ne vakcinišu. Cijela ta priča izaziva veliku krizu i zato što je već komunikacija i energetska situacija uoči zime u Evropi katastrofalna. Moj novi film se pojavljuje u trenutku jednog od tih vrhunaca borbe za goli život.
Ovo poručuje za Sputnjik akademik i dramski pisac Dušan Kovačević, na pitanje da li je tematika njegovog novog filmskog ostvarenja „Nije loše biti čovek“ još više podstaknuta trenutnom zdravstvenom situacijom u svijetu kada se sa smrću susrećemo češće nego inače. Gotovo kao u njegovim dramama.
Autor kultnih filmova poput „Maratonaca“, „Balkanskog špijuna“ i „Ko to tamo peva“ otkrio je i kako iz njegove vizure izgledaju svakodnevna previranja na svjetskoj političkoj sceni, zašto ne koristi mobilni telefon ali i zbog čega više vjeruje životinjama nego ljudima.
Snimili ste film nakon 18 godina. Zašto ste čekali čitavo jedno punoljetstvo da ponovo obradujete publiku?
– Kada sam počeo da snimam ovaj film, jedan prijatelj mi je rekao, a ja o tome nisam baš previše razmišljao, da imam dobar tajming, odnosno da snimam film koji režiram svakih dvadeset godina. I to je stvarno pomalo začuđujuće. Pošto sam „Balkanskog špijuna“ pisao i režirao početkom osamdesetih godina, a „Profesionalca“ početkom dvehiljaditih i sad evo 2021, 2022. godine. Mislim da je to jednostavno neka moja potreba kada naiđem na neku priču koja mi je zanimljiva i koju mislim da treba zapisati. A negdje vjerujem da bih ja ono što sam napisao najbolje realizovao, tako da, etom desio se posle 18 – 19 godina novi film i ako budem ovako nastavio, ovim ritmom, znači negdje kad budem imao sto godina izlazi sljedeći.
Vaše novo ostvarenje „Nije loše biti čovek“ okarakterisali ste kao komediju sa elementima trilera i ona se oslanja na vaš pozorišni komad „Kumovi“, ali ga sagledavate i kao nastavak vašeg kultnog filma „Sabirni centar“. Koji zajednički segment ova dva dijela vas je doveo do novog filma?
– Kada sam prije izvjesnog vremena radio jednu priču koja je sažeta na osnovu nekih esencijalnih stvari iz svega što sam pisao, počevši od „Maratonaca“ kao prvog ozbiljnog komada početkom sedamdesetih pa evo do danas, ima nekoliko opsesivnih tema koje prate cjelokupan moj rad. Jedna od njih, koja je skoro dominantna, je pitanje ljudske egzistencije, odnosno konkretno života i smrti. I taj sudar, ta granica između života i smrti se već u pomenutim „Maratoncima“ izdvaja kao nešto što je jako bitno, naravno na jedan crno-humorni način, da bi se kasnije ta priča o ljudima koji su na ivici života ili šetaju tom tankom linijom između ta dva svijeta, ponavljala u skoro svim mojim komadima. Kao dječak sam dva puta preležao neke vrlo teške bolesti i od tih bolesti se u većini slučajeva nije opstajalo na ovom svijetu, ali eto nekim čudom sam pretekao i kasnije sam imao poprilične traume jer se toga sjećam. Prvi put se to desilo kad sam imao pet, šest godina, drugi put kad sam imao desetak, da sam se nahvatao straha koji je prešao iz svjesnog u podsvesno i imao sam priličnih problema sa mojim poimanjem svijeta i nesigurnošću da se to sve zajedno neće ponoviti. Nije onda čudo što sam se od „Maratonaca“ na izvjestan način oslobađao od nekog sopstvenog straha i sopstvene neke priče koja ima velikih problema sa tim da je život mnogo komplikovaniji i mnogo ozbiljniji nego što nam se čini.
Da li su ta vječna pitanja o životu i životu poslije smrti još više podstaknuta trenutnom zdravstvenom situacijom u svijetu kada se sa smrću susrećemo više nego inače?
– Prije četiri godine smo se dogovorili da realizujemo ovaj film. I tada nije bilo riječi, nije bilo najave, nije bilo nikakvog znaka da će se ovo čudo desiti i da će naići ovo što najviše liči na neku srednjovekovnu kugu. U međuvremenu se događa ta priča i odjednom film počinje da dobija neka druga značenja jer, stvarno, ovaj užas koji je zahvatio cijelu planetu je nešto što je novo iskustvo i nova velika civilizacijska tragedija. I sada tu počinju da se pojavljuju raznorazni užasi koje je užas izazvao. Ta borba između ljudi koji se vakcinišu i ovih koji se ne vakcinišu. Cijela ta priča izaziva krizu zato što je komunikacija i energetska situacija uoči zime u Evropi katastrofalna. Film će se pojaviti u trenutku jednog od tih vrhunaca borbe za goli život. Mi to, naravno, kad sam počeo da radim, nismo ni slutili, ni znali, nismo pretpostavljali da će se to desiti. I naravno da će film biti gledan iz jednog drugog ugla koji je prilično tragičan. Tragičan je u tom smislu da sam ja od nove godine, pa do danas ostao bez dvadesetak ljudi, prijatelja ili poznanika s kojima sam radio cio život. Eto, samo za ovih desetak mjeseci otišlo je najmanje dvadeset ljudi iz moje profesije. Ne pričam sad o još stotinak ljudi koje sam poznavao, a koji su iz nekih drugih oblasti. Jednostavno, zadesilo nas je neko čudo koje će ostaviti jako dubok trag. Mislim da će u ekonomiji ovo biti neuporedivo gore i teže i da će trajati mnogo duže nego što je bila ona ekonomska kriza prije desetak godina.
A pogotovu će ostaviti veliki i dubok trag na mentalno zdravlje ljudi. Evo, već se vidi kod nas kako ljudi „pucaju“ i šta rade i na koji način se ponašaju. To jednostavno nije normalno. Ne može se nikako drukčije objasniti nego kao posljedicom nekakve bolesti. I sad, da li je u toj cijeloj priči prisutna i manipulacija sa ljudima, na koji način se ljudi opredjeljuju za jednu ili za drugu stranu, kog su ubjeđenja, to je već posljedica nečega što u normalnim situacijama ti ljudi ne bi radili. Ali pošto je stvar vanredna i ozbiljnih je razmjera, prisutna je psihijatrijska poremećenost, onda će se javljati i ubuduće raznorazni ozbiljni ekscesi.
Na koji način su se pandemija i izolacija, odnosno karantin sa kojim smo suočeni već dvije godine odrazili na vaš rad?
– Na moj lični rad se nije previše odrazila zato što je moj posao jednostavno usamljenički posao. Ja sam se i opredijelio za to da budem sam sebi i sluga i gospodar. I to sam želio i tako se najbolje i osjećam i spoljni svijet nema preveliki uticaj na ono moje radno mjesto koje je kao kancelarijsko mjesto gdje imam sto, imam moje sveske. Ja još uvijek pišem rukom i pisaću zauvijek. To je moja priroda i moj način rada. I na to ništa ne utiče puno. Prošao sam ja i kroz teže periode u životu i sad imam isto jedan ozbiljan zdravstveni porodični problem. Ali sve to kad sjednem za taj radni sto za tih dva, tri sata, koliko obično radim, jednostavno – nestane. I ja sam u nekom paralelnom svijetu. U tom paralelnom svijetu živim već pedeset i više godina. I zato ja nemam mobilni telefon, zato nemam kompjuter, zato nemam nijednu drugu stvar koja bi me dekoncentrisala, jer cio život živim u tom nekom virtuelnom svijetu koji je danas dominantan u svim vidovima života. Ja sam taj svijet imao prije kompjutera, laptopova i svega ostalog u svojoj glavi i bavio sam se time. I kad imam slobodno vrijeme onda ne mogu da sad iz tog svijeta koji non-stop živim pređem u neki drugi paralelni svijet jer onda od života ne ostane ništa.
Da li je inspiraciju bilo lakše naći prije 30, 40 godina ili danas?
– Inspiracija se u mom slučaju ne traži. Inspiracija mene nađe. Ja nikada nisam trčao za nečim što je trenutno aktuelno, pa sada ako se dešavaju nekakve društvene ili političke igre ili nekakvi događaji koji su bitni da ja njih prepisujem. Ne, to je posao novinara. Pratite svaki dan šta se događa i pišete o tome. Moja želja je da pišem o čovjeku univerzalno i da, kao što sam radio ovaj film, bude ispričano tako da sjutra kad ga budu gledali u Kanadi, Americi i Australiji shvate tu priču kao svoju priču. Ako nema tu dimenziju, ja neću taj film ili tu dramu ili tu knjigu da pišem. Jednostavno, smatram da opisivanje svojih kućnih poslova, svojih kućnih briga ili samo u okviru svoje zemlje je za neke druge poslove i za neke druge ozbiljne ljude koji se bave dnevno političkim stvarima. A umjetnost po mome osjećanju mora da bude univerzalna, u suprotnom je – za kućnu upotrebu. A onda već ne morate da snimate film o tome, to možete da ispričate nekome u porodici.
Koja je budućnost filma? Vijest da je ruska filmska ekipa na Međunarodnoj svemirskoj stanici snimila novo ostvarenje, okupirala je pažnju svjetske javnosti. Šta je sljedeće? Snimanje filma na Marsu?
– Nije riječ o nekim novim tehnološkim čudima. Ona se događaju normalno prateći savremenu tehnologiju. Vi danas možete mobilnim telefonom, koji je toliko usavršen, da snimite film. Postoje festivali gdje se prikazuju amaterski filmovi ili filmovi koji su snimljeni raznoraznim čudnim tehnikama i to će se usavršavati. Ali ono što je suština filma i što je duša filma, to ne zavisi od tehnologije. To možete da radite i starom kamerom i najsavremenijom kamerom. Priča je od pamtivijeka nepromjenljiva i ona ima tih nekih sedam segmenata na osnovu kojih se zasnivaju sva djela koja je čovjek do sada smislio, a to su velike teme kao što je ljubav, smrt, život, rat… I tih velikih sedam tema će zauvek ostati inspiracija svih ljudi u budućnosti.
Ipak, da li ovaj podvig ruske kinematografije sagledavate kao trku u umjetnosti ili trku u osvajanju Svemira između dvije svjetske sile – Rusije i Amerike?
– Naravno da je trka. Trka je u svemu. Trka je i između velikih sila svakodnevno. Vi vidite kako se na planeti prave nove podjele, kako se demonstriraju nove sile, kako se prijeti, kako se pričaju nekakve priče koje apsolutno nisu tačne, mogu reći – gluposti. Kako ovaj čudni čovjek – da ne kažem neku težu riječ – predsjednik Amerike, prijeti Kini, a iz Avganistana je pobjegao kao miš.
To su neke stvari nepojmljive i naravno da te igre i obaranje ruku ili verbalne prijetnje do samih incidenata su bile, evo za naših života mi ih se sjećamo desetak. Ali uglavnom se završe na prijetnjama, na psovkama i ono kao komšije preko taraba. Izvrijeđaju se, a onda se opet nađu i piju pivo.
Za kraj – da se vratimo na početak. Koliko zaista danas nije ili jeste loše biti čovjek?
– Taj film je priča o prijateljstvu. Prijateljstvu jednog čovjeka i jednog psa. Ja sam život, između ostalog, posvetio životinjama. Sa Vukom Bojovićem, divnim čovekom, sam se družio mnogo godina i odlazio u Zoo vrt dok je on još počinjao da jedan užasan prostor pretvara u ono što je potom proglašeno za najbolji, najljepši gradski vrt u svijetu. I Vuk mi je onda tamo poklonio bulevar što mi je jedan od najvećih poklona koje sam u životu dobio za moj rad. A prije toga sam ja taj vrt pominjao u „Ko to tamo peva“, pa je onda tamo sniman početak „Andergraunda“, dva filma koja su ostala za sva vremena. I posveta je baš Beogradskom zoološkom vrtu u ta dva filma i to sam radio zato što sam taj vrt volio od kako sam došao u Beograd. I ta priča u ovom filmu o prijateljstvu jednog čovjeka i jednog psa dobija potpuno drugu dimenziju kada se film odgleda. Ako bude sve u redu, premijera će biti 7. decembra.
Znači, zaključak bi mogao biti: možda je bolje biti pas nego čovjek?
– Sve zavisi od dana do dana. Neki put čovjek stvarno izgubi vjeru u čovjeka. Nikada me nijedan pas nije ujeo a, Boga mi, ljudi su me izujedali onako ozbiljno, kroz cio život. Tako da se ja više plašim ljudi nego pasa. To je, između ostalog, moje osjećanje i shvatanje svijeta. Ne boj se psa koji laje, boj se čovjeka koji ćuti.
Maša Radović
Izvor: Sputnjik
