Preveo: Ž. Nikčević
Odgovaraju savremeni ruski pisci, ponabolji…
Jevgenij Vodolazkin:
Kad me ljudi pitaju za mog omiljenog pisca, obično odgovaram: Gogolj. U stvari, ima više favorita. Ovo je slučaj kad se ne može bez paradoksa. Gogolja volim više od… (ovde sledi širi spisak), ali njih u isto vreme ne volim manje od Gogolja.
Zašto Gogolj? Zato što mi je on od svih klasika najmanje razumljiv. Pritom ne mislim na nivo sadržaja. Sećam se najvažnijih istraživanja o Gogolju iz mojih univerzitetskih dana, i to mi je u redu. Ali ne razumem gde on nalazi svoje reči. Imam utisak da je on naleteo na neki do sada nepoznat rudnik reči, gde reči kao da su iste, ali samo kvalitetnije. Neki u bukvalnom smislu rezervoar reči, koji se čuvao specijalno za njega.
Njegovi tekstovi se ne mogu nazvati lepim u opšteprihvaćenom smislu (znam ljude koji bi ih rado lektorisali). Ti tekstovi su pre nekako neovdašnji – u odnosu na književnost i zemaljski život uopšte. Stoga su njegove reči pogodne za opisivanje i svakodnevnog života i nečeg manje očiglednog. Kao kad bi čovek hodao obalom jezera, okrenuo se – i ispostavilo se da je dugo hodao po vodi. Svi drugi su ostali na obali, shvativši da je nemoguće hodati tako. Ali on hoda.
„Mrtve duše“
Nabokov je svojevremeno govorio da ne treba precenjivati društveni, pa ni istorijski odjek Gogoljevih tekstova. Potpuno poštena misao: za mene Gogoljeva dela prebivaju u metafizičkom području. Ovde možemo govoriti o jurodstvu kao jednom od najviših oblika svetosti. Kako se kaže u jednom pevanju, jurodivi se danju podsmeva svetu, a noću ga oplakuje. Odnosno, lekovit je samo smeh onoga ko je u stanju da tuguje. U Gogoljevoj verziji: „Često kroz smeh vidljiv svetu teku svetu nevidljive suze“. Za mene, to je ključ „Mrtvih duša“.
Leonid Juzefovič:
Pisac kojeg sam strastveno voleo u mladosti i kome sam se beskrajno divio. Njegov neuporedivi humor me i dalje očarava. Humor je kvarljiva roba, ali kod Gogolja on skoro dva veka ne zastareva. On je najsmešniji i najmračniji od naših klasika, najfantasmagoričniji i najmisteriozniji, najusamljeniji. On nema prethodnika, njegova geneza je misterija. Pojavio se kao niotkuda i kao supstanca koja nije sasvim materijalna nije ostavio za sobom ni decu ni naslednike. I pored svog ogromnog uticaja na rusku književnost, nikad nije imao pravih naslednika. U mojim ranim pričama posvećenim Uralu u 19. veku, bezuspešno sam pokušavao da ga oponašam, a zatim sam ga učinio omiljenim piscem detektiva Putilina, glavnog junaka mojih retro detektivskih priča.
„Priča o tome kako su se zavadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“
Postoji mnogo razloga zašto volim ovu stvar, ali navešću samo tri. Prvo, oblačan dan se ovde naziva „bolesnim“, što je nemoguće zaboraviti. Drugo, ovde se mnogo pre Nabokova i skoro prvi put u ruskoj književnosti pojavljuje camera obscura: „Soba u koju je ušao Ivan Ivanovič bila je potpuno mračna, jer su kapci bili zatvoreni, a sunčev zrak, prolazeći kroz rupu na kapku, poprimio je duginu boju i, udarivši u suprotni zid, naslikao na njemu šareni pejzaž ocrtanih krovova, drveća i haljina koje su visile u dvorištu. samo u obrnutom obliku.”
Konačno, sećam se da sam naglas čitao ovu priču svom osmogodišnjem sinu, i kad sam stigao do poslednjih redova, moj dečak je počeo gorko da plače. Razumem ga. Možda se nigde drugde u celokupnoj svetskoj književnosti ne prenosi sa takvom silinom strašna hladnoća monotonog i uzalud protraćenog života.
Aleksej Saljnjikov:
Čini se da je prvo što sam čuo o Gogolju bila priča o tome kako su njegov grob otvorili, a on je tamo ležao prevrnut. Tada su u posete išle čitave porodice, odrasli su između ostalog delili horor priče ove vrste, a mi smo prisluškivali. Tada sam verovatno imao šest godina. Zatim je bio serijski film „Mrtve duše“ sa Aleksandrom Kaljaginom u ulozi Čičikova. U svemu što se dešavalo na ekranu, meni se pričinjavalo nešto mistično, činilo se da iza postupaka glavnog junaka stoji okultna motivacija, mislio sam da će se u poslednjoj epizodi sve ovo otkriti, ali tada, kao dete, samo sam osetio razočarenje, jer u finalu nije bilo demona koji iz portala izlaze u pakao. Čičikov se nije pokazao kao nekromant koji bi kupljene seljake podigao iz mrtvih i odveo ih negde da preuzmu svet. (Ne baš to, ali sam očekivao nešto blisko.) Da bih razjasnio stvari koje su mi bile nejasne, pronašao sam knjigu u porodičnoj biblioteci i pročitao je. Nije postalo jasnije.
Nešto kasnije našao sam se u nečemu poput pozorišne trupe, i bio sam divlje inspirisan da čitam uloge. Čak sam to radio i kod kuće. Najlogičnije je bilo za ovaj hobi koristiti dramska dela, i došao sam do „Malih tragedija“ i „Revizora“, opet pronađenih kod kuće. Od tada, ma koliko postavki „Revizora“ da gledam, sve mi se čini da nešto ne valja – ne poklapa se sa slikama u mojoj glavi koje su ocrtane u detinjstvu.
„Vij“
Kako da se ne setimo gotovo jedinog sovjetskog horor filma koji nikad nismo uspeli da odgledamo? Kad smi se ja i film poklopili u TV programu, „Vij” je već bio pročitan, i to više puta. I tu je sve bilo veoma impresivno. Posebno, naravno, to kako se u filmu komsomolka iz „Kavkaske robinje” pretvorila u leteću vešticu.
Sudbina Nikolaja Vasiljeviča, njegov stvaralački put sam po sebi je nešto kao jedno poglavlje iz udžbenika o spisteljskom majstorstvu, koje pokazuje da sudbina nije uvek blagonaklona prema talentu, da se tu može svašta desiti i da se sa takvom realnošću moramo pomiriti. I beskorisno je podražavati njegov neponovljivi stil pisanja, njegovo oštro oko (i oštar nos). Može se samo poželeti da se dosegne ovaj vrhunac spisateljske pažnje i pronicljivosti. U svakodnevnom životu, kad moja žena pita koliko pice da naruči, ja odgovaram: „Dovoljnu količinu“.
Izvor: Iksra
