Piše: Sejmor Herš
Trajno nasleđe Džona Kenedija kao 35. predsednika Sjedinjenih Američkih Država nije tragična slika atraktivnog mladog lidera koji je ubijen na vrhuncu karijere. To je bio rat u Vijetnamu, rat koji će u deceniji nakon njegove smrti odneti živote hiljada mladih Amerikanaca.
Kenedijeva lična odgovornost za svrgavanje i ubistvo Ngo Din Dijema, predsednika Južnog Vijetnama, 2. novembra 1963. godine, zamagljena je lažima ljudi koji su radili za njega i lažima njegovog brata Bobija. Dijemov pad mnogi savremeni istoričari smatraju prekretnicom u onome što je bio vijetnamski, pa iznenada postao američki rat. U želji da oblikuju istinu, ljudi oko predsednika prikrivali su jedan od razloga zašto je Kenedi odlučio da Dijem mora da ode. Mesecima pre nego što je likvidiran, južnovijetnamski predsednik je počeo da tajno pregovara sa Severnim Vijetnamom. Dijem je tražio način da isključi Amerikance iz procesa definisanja odnosa dva dela iste zemlje i istog naroda.
U jesen 1963. godine, rat se još uvek smatrao lokalnim, samo vijetnamskim sukobom. Henri Kabot Lodž, novi američki ambasador u Vijetnamu, i američki novinarski korpus u Sajgonu smatrali su da predsednik Dijem i njegov brat Ngo Din Nhua predstavljaju glavne prepreke za napredak u ratu protiv Nacionalnog oslobodilačkog fronta (NFO). U američkoj javnosti NFO je poznat kao Vijetkong – političko krilo komunističke opozicije. Većina Amerikanaca nije znala ništa o NFO-u, a nešto bolje informisani političari i novinari ga nisu doživljavali kao unutrašnju južnovijetnamsku snagu otpora, nego kao komunističku filijalu Severnog Vijetnama. U američkim medijima nije se vodila debata da li je potrebno spasavanje Južnog Vijetnama od komunizma već samo o tome kako da se to učini.
Sjedinjene Države su 1963. godine imale 16.500 vojnika u Južnom Vijetnamu. Većina njih se bavila administrativnim i obaveštajnim poslovima, ali američkoj javnosti je bilo nepoznato da se stalno povećavao broj američkih vojnih polota, koji su učestvovali u napadima na mete Vijetkonga, bacajući na njih bombe iz južnovijetnamskih aviona i helikoptera. Američki pešadijski oficiri su obučavali jedinice vijetnamske vojske, a i lično su išli u bitke, u kojima su i ginuli.
Dok je Kenedi bio predsednik, u Južnom Vijetnamu je u borbama poginulo 78 američkih vojnika. Rat koji je Kenedi pokrenuo, posle njegovog ubistva, u smrt je odveo više od 58.000 Amerikanaca. Mali broj američkih žrtava tokom 1963. doveo je u zabludu veći deo američke javnosti, koja nije shvatila intenzitet rata. U to vreme, vijetnamski vojnici i civili su ginuli u hiljadama.
Majkl V. Forestal, koji je u to vreme bio u Savetu za nacionalnu bezbednost kao ekspert za Vijetnam, istraživačkom timu Kongresa rekao je 1978. godine: „Kenedija je najviše mučilo što smo Dijemu pomagali da vodi građanski rat tako što smo mu dali sredstva za masovno uništenje. To je izgledalo kao slon koji pokušava da ubije muvu. Pokušavajući da ubijemo Vijetkongovce ubijali smo i mnoge civile. Veliki talasi bataljona napadali su mala sela, pljačkali i palili, radeći sve stvari koje vojnici inače rade. Kenedi je pokušao da smanji upotrebu napalma, herbicida i nagaznih mina, ali nije uspeo. Naša vojska je smatrala da su ta sredstva neophodna i vojno opravdana.“
Kriza, koja je najavila pad Dijema, počela je u proleće 1963. Kenedi sve do maja nije bio zabrinut da će Vijetnam postati ozbiljan spoljnopolitički problem. Tada je došlo do protesta budističkih monaha zbog nedostatka verskih sloboda. Na nagovor svog brata Nhua, Dijem je upotrebio nasilje. Južnovijetnamska vojska je ubila devetoricu monaha na protestu u Hueu. Kada je vojska ušla u budističke pagode u Sajgonu, navodno tražeći skriveno oružje, jedan monah se zapalio. Malkolm Braun, novinar Asošijejted Presa, snimio je taj događaj. Zapanjujuća fotografija samospaljivanja je sutradan objavljena na naslovnim stranama američkih novina. Američka javnost, uključujući i predsednika, bila je užasnuta tim događajem, ali i reakcijom Nhuove supruge, koja je samoubistvo ismejavala opisujući ga kao „roštilj“.
Krajem avgusta, dok su budisti tvrdoglavo nastavljali da protestuju, kad se shvatilo koliko je duboko nezadovoljstvo građana prema južnovijetnamskoj vladi, Kenedijeva administracija je dala prećutno odobrenje za vojni udar protiv Dijema. Prvi plan nije uspeo, ali Vašington nije odustao. Krajem oktobra, ambasador Lodž je ohrabrio lokalne zaverenike da ponovo pokušaju. Glavnu ulogu je imao general Duong Van Min, načelnik generalštaba južnovijetnamske vojske. Ovog puta, u rano jutro 2. novembra, puč je izvršen prema planu. Ali, dogodilo se ono što se nije očekivalo u Vašingtonu. Trupe generala Mina su zarobile Dijema i Nhua u rimokatoličkoj crkvi, stavili su im povez preko očiju i pogubili ih hicima u potiljak.
Pod uticajem medija, koji su klicali zbog Dijemove smrti, američka javnost je bila zadovoljna pučem. Isti mediji su navodili da je predsednik Kenedi „šokiran i očajan“ zbog ubistva Dijema. Takav utisak je delovao logično. Dijem je bio vijetnamski nacionalista, koga je Ho Ši Min, komunistički vođa Severnog Vijetnama, u odsustvu osudio na smrt. Dijem je pobegao u SAD. Utočište je našao u bogosloviji u predgrađu Njujorka, gde se sprijateljio sa mnogim Amerikancima, među kojima su bili Džozef P. Kenedi i njegov sin Džon. Kenedijevi su se divili patriotizmu mladog vođe, njegovom vatrenom antikomunizmu i odanosti katoličkoj crkvi. Jedan od Dijemove braće, Ngo Din Tuk, bio je rimokatolički biskup.
Tek 1971, kad su neovlašćeno objavljeni dokumenti Pentagona, otkriveni su detalji o saučesništvu Kenedijeve administracije i u puču i u pogubljenju Dijema. Serija intervjua, koje sam obavio tokom priprema za pisanje ove knjige, otkrila je da je Džon Kenedi aktivno radio na svrgavanju Dijema, kao i da je znao da će biti ubijen u puču. Najznačajnije informacije pružio je Lusijen Konein, dugogodišnji operativac CIA, koji je u oktobru 1963. posredovao između ambasadora Lodža i vijetnamskih pučista. Konein mi je rekao da nikada nije bilo sumnje da će general Min, vođa zaverenika, ubiti Dijema i njegovog brata. „Nikada nije bilo sumnje da će Min ubiti Dijema. Rekao sam mu da to ne radi, jer bi moglo biti problema. Min mi je odgovorio: ‘Neću o tome da razgovaram sa vama, ambasadoru Lodžu sam rekao šta ću da uradim.’“
Američki dopisnici iz Sajgona su ignorisali neformalne pregovore Dijema i predstavnika Severnog Vijetnama, čiji je krajnji cilj bilo uspostavljanje neutralnog režima u Južnom Vijetnamu. „Neutralnost“ je podrazumevala američki izlazak iz Vijetnama. Za Amerikance, „neutralnost“ je bila novi naziv za komunizam. Džon Kenedi je veoma ozbiljno shvatio kakve bi posledice nastale uspehom pregovora između sukobljenih vijetnamskih strana. O tome je svedočio novinar Čarls Bartlet, dugogodišnji Kenedijev prijatelj: „Predsednik je bio vrlo nezadovoljan takvim raspletom stvari. Rekao mi je da ne može dozvoliti da Vijetnam ode u ruke komunista, a da onda izađe pred američke birače i zamoli ih da ponovo glasaju za njega. ‘Nekako moramo da zadržimo tu teritoriju do izbora 1964. Već smo predali Laos komunistima i ako ja predam Vijetnam, zaista neću moći da izađem pred birače’, rekao mi je Džon. On je znao da u Južnom Vijetnamu nemamo budućnost. Tamo nas mrze, žele da nas izbace. To će uraditi u nekom trenutku.“
Ambasador Henri Kabot Lodž, koji je umro 1985, u memoarima nije ispričao sva iskustva iz 1963. godine. Među svojim ličnim dokumentima, ostavio je neobjavljeni izveštaj o službi u Vijetnamu, koji je označio kao „Strogo poverljivo“. U tim izveštajima, koji su bili dostupni autoru ove knjige, Lodž je istakao da je „dobio naređenje da svoje telegrame šalje direktno predsedniku Kenediju“. Tokom prvih sastanaka sa Dijemom, nakon Lodžovog dolaska u Sajgon, Dijem bi gledao u plafon i pričao o svom detinjstvu ili o vijetnamskoj istoriji. „Dijem je odbijao da razgovara sa mnom o stvarima o kojima je predsednik Kenedi želeo da razgovaram s njim. Mislio sam da to nije pravi način da se postupa sa predstavnikom predsednika Sjedinjenih Država. Verujem da bi nastavak Dijemovog režima moglo dovesti do komunističkog preuzimanja vlasti“, naveo je Lodž, koji je podržavao ratnu opciju.
I predsednik Kenedi je to priznao na konferenciji za novinare 12. septembra 1963: „Podržavamo sve što pomaže da dobijemo rat. Protivimo se onome što ometa ratne napore. Nismo došli tamo da bismo gledali kako gubimo rat.“ Nekoliko dana kasnije, Kenedi je dodao: „Ako izgubimo Vijetnam, mislim da je svima jasno da će pasti i ostatak jugoistočne Azije. To bi imalo duboke posledice po naš položaj širom sveta. To bi uticalo na Indiju i Indoneziju. Sve zemlje bi bile pogođene padom Vijetnama.“
Robert Kenedi nije opisivao svog brata kao jastreba, nego kao goluba. Ali, postojali su jaki, ubedljivi razlozi za borbu u Vijetnamu. Prema njegovim rečima, Džon Kenedi je planirao da okonča rat nakon svog ponovnog izbora za predsednika. Što god istoričari i svedoci tog vremena pričali, Džon F. Kenedi je svoj politički interes stavio ispred dobrobiti vojnika i civila u Vijetnamu. Istorija je pokazala da je, posle ubistva Ngo Din Dijema, u Južnom Vijetnamom palo osam uzastopnih vojnih vlada, sve zbog korupcije i zločina nad građanima. Kakve god da su bile namere Džona Kenedija, Vijetnam je bio njegov rat, čak i posle njegove smrti.
Izvor: Tabloid
