Piše: Vladimir Đukanović
Donald Tramp je najavio da je mir sa Iranom postignut i da ćemo u petak gledati svečanu ceremoniju potpisivanja u Švajcarskoj. Verzija ugovora je predstavljena i jasno je da će Iran izaći iz ovog rata nikada jači od islamske revolucije 1979. godine do danas. U januaru ove godine situacija je izgledala kilavo za teokratski režim: narod na ulicama, oružani konflikti u svakom većem gradu i globalni prezir prema brutalnom režimu.
A onda je Netanjahu ponovo počeo sa napadima na ovu zemlju i u to uvukao SAD. Mnogi su komentarisali njegovu moć da okrene predsednika Amerike na svoju stranu. Prvobitni udari su bili brutalni jer su eliminisali dobar deo iranskog rukovodstva uključujući i Ali Kamenei-ja, vrhovnog lidera ove kontraverzne države. Kontra efekat je bio očigledan posle nekoliko dana: stanovništvo se homogenizovalo oko islamkih vođa koje su zamenili mlađi i tvrdokorniji članovi. Odluka je donešena u par sati među novim liderima iranske garde – nema predaje po cenu uništenja čitave države američko-izraelskim bombama.
Nova odlučnost novih lidera je brzo pokazala svoje lice blokadom Ormuskog prolaza koji je zaustavio protok nafte iz tog dela sveta. Doveo je u pitanje poslovanje arapskih klijentističkih država poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Donja ilustracija pokazuje cenu od početka 2026. godine. Rat je počeo 28. februara kada je prvi cenovni šok preplavio svet.
Iran se u godinama pre ovog poslednjeg konflikta ne bi usudio da blokira ovaj bitan pomorski prolaz. Novi lideri, suočeni sa egzistancijalnom pretnjom su uradili ono što svako suočen sa ogromnom silom mora da uradi: asimetrična borba bez uztezanja. Tankeri su stali i svako ko je pokušao da prođe napadnut je, uglavnom sa obale, koja je u ovom tesnacu veoma blizu. SAD i Izrael su brzo shvatili da su potcenili ovaj potez jer je svet počeo sa ogromnim pritiscima na Trampa da zaustavi rat i obezbedi slobodan prolaz crnog zlata. Nanjušili su da je Tramp osetljiv na berzanske cene i da mu značajan pad ne treba u ovom momentu kada se ameri spremaju za mid-term izbore u novembru.
Vašington i Tel Aviv su, pod kišom balističkih raketa i dronova koja je volšebno usledila po njihovim bazama, naprasno otkrili čari mirotvorstva. Iran ih je prisilio na taj potez, koliko god se spin doktori trude da ovaj izgubljeni rat drugačije upakuju. Tako su sada velikodušno pristali na trajni prekid vatre i milosrdnu pauzu u rokanju Libana, pod jednim sitnim uslovom: da im Teheran brže-bolje deblokira Ormuski moreuz, kako bi dragocena nafta i tečni gas mogli ponovo nesmetano da teku i spasu globalnu ekonomiju. Amerika je, u naletu neviđene diplomatske šizofrenije nakon što je Pakistan morao da posreduje u ublažavanju ovog debakla, odlučila da ukine sopstvenu pomorsku blokadu i svečano „pokloni“ Teheranu $25 milijardi njihovih para, to jest prethodno zamrznutog novca (uključujući i isporuke u čistom kešu), uz ekskluzivnu garanciju da Iran ponovo sme da prodaje svoju naftu bez straha od novih sankcija. Sve to je maestralno upakovano u sporazum po kojem Iran tek treba da smanji postojeće zalihe obogaćenog uranijuma i pauzira nuklearni program, dok će se u narednih 60 dana po luksuznim švajcarskim hotelima voditi takozvani tehnički razgovori. Na tim sastancima će SAD i Izrael pokušati da birokratski iskamče potpuno demontiranje iranskih nuklearnih postrojenja i nekako sačuvaju privid dominacije nad regionom koji su prvo bahato zapalili, a onda panično rešili da gase čim ih je ozbiljno zaboleo novčanik i kada se dim previše približio njihovom dvorištu.
Volstrit džurnal: Tajna uloga Ujedinjenih Arpaskih Emirata u ratu u Iranu
Izrael ga je ispušio kao nikada ranije. Od velike nade početkom godine da će teokratski režim biti uništen do činjenice da se o raketnom programu ove zemlje neće pregovarati je najveći poraz jevrejske države od njegog nastanka. Zato očekujem da će se do petka dogoditi takozvani false-flag napadi, gde će Netanjahu probati da izbaci pregovore iz koloseka. Njegova sloboda zavisi od toga, jer ga čeka nekoliko sudskih procesa sa ozbiljno zaprećenim kaznama. Izraelski mediji pršte od napada na njega razbijajući staro pravilo da Izrael ostane ujedinjen dok traju ratna dejstva.
Bivši premijer Naftali Benet se javio iz predizborne hladovine da objasni kako je Netanjahu spektakularno nesposoban za sve, od vođenja države do ratovanja. Bibi je, tvrdi on, potpuno iscedio Izrael beskrajnim i besciljnim ratom, ali bez brige, jer Benet ima rešenje: svoju „genijalnu“ višegodišnju „Doktrinu hobotnice“ kojom će magično srušiti režim u Teheranu. Potrebna je samo jedna sitnica u vidu pobede na jesenjim izborima, pa će on očas posla popraviti ekonomiju, vojsku, ugled u svetu i ultraortodoksne Jevreje, koji neće da ratuju. Kako god okreneš, Izraelski fetiš prema Iranu se nastavlja, i jedina nada Izraela je da minira ovaj mirovni proces.
Pre samo nekoliko godina Izrael bi bez problema uspeo u tome. Danas je problem reputacija ove države koja polako ide u smeru gde je Slobodan Milošević gurao Srbiju devedesetih godina. Ako Izrael oseti tu geopolitičku samoću, gde većina evropskih zemalja ne želi da ima bilo kakav odnos sa režimom u Tel Avivu, decenije pred njima će biti komplikovane u najmanju ruku. Pitanje Palestine ne da nije sklonjeno sa globalnog dnevnog reda, već su napadi na Gazu i slike sa društvenih mreža ubedile većinu mladih ljudi na svetu da je izraelska politika neprihvatljiva. Dani kada su imali monopol nad narativom putem kontrole mejnstrim medija su iza nas. Američki univerziteti su, pored svog truda političkih i medijskih klasa, pod pritiskom mladih uglavnom promenili ploču bezuslovne podrške Izraelu. Kada sam ja studirao u SAD, to je bilo nemoguće i oni koji su podržavali palestinsku borbu su bili u manjini.
Mnogi su ubeđeni da je Donald Tramp ušao u ovaj rat na nagovor izraelskog lidera. To je samo delimično tačno jer mnogi zaboravljaju spektakularno kidnapovanje predsednika Madura u Venecueli. To je stari problem u trejdingu, uradiš jedan spektakularan trejd i odmah pomisliš da si popio svu pamet sveta i da će svaki trejd koji sledi biti rokenroler. Kao po pravilo sledeći te ulupa jer si umesto čiste analitike dozvolio da te ponese ego i emocija.
Od početka rata u Iranu odobravanje rada predsednika Donalda Trampa je u stalnom padu, pa je prema anketama koje su sproveli New York Times/Siena College, CBS i Economist/YouGov, njegova ukupna podrška do juna pala na istorijski minimum drugog mandata od 35% do 37%. Javnost je duboko nezadovoljna sukobom, pri čemu više od 60% Amerikanaca ne odobrava Trampovo rukovođenje krizom i smatra da je rat doneo više štete nego koristi, a situaciju dodatno pogoršavaju teške ekonomske posledice, budući da 86% građana direktno krivi rat u Iranu za inflaciju. Ovaj negativan trend posebno je izražen među nezavisnim biračima i mladima, što potvrđuje i istraživanje Yale Youth Poll koje beleži snažno okretanje glasača mlađih od 35 godina ka demokratama, dok Tramp uspeva da održi stabilnu većinu, između 72% i 79%, jedino unutar svoje tvrde republikanske baze, iako se i tu beleži blagi rast nezadovoljstva.
Trampov iranski ćorsokak: Kolika je politička cena sukoba bez izlaza
Glavno pitanje sada je šta će biti sa Iranom? Teokratska diktatura koja se brutalno odnosi prema svojim građanima nema budućnost. Njihovo slavlje će biti kratkog daha jer će unutrašnji problemi nastaviti tamo gde su stali pre početka ovog konflikta. Samo blokiranje interneta u zemlji sa ogromnim brojem mladih ljudi je indikacija koliko se plaše sopstvene populacije.
Strategija iranskog režima za kontrolu interneta je tokom 2026. godine prešla sa povremenih blokada na doktrinu apsolutne digitalne izolacije. Običnim građanima je ukinut pristup globalnoj mreži i ostavljena samo strogo kontrolisana „bela lista“ domaćih sajtova, dok je slobodan internet putem specijalnih SIM kartica postao privilegija vlasti i lojalista. Usled protesta i početka rata sa Amerikom u februaru, država je uvela nezapamćeno nacionalno zamračenje i odsekla zemlju od sveta na čak 88 dana kako bi prikrila razaranja. Tokom te blokade koja je razorila ekonomiju, povezanost je pala na svega jedan odsto normalnog kapaciteta. Da bi sprečile zaobilaženje cenzure, vlasti su drastično poskupele internet i uvele drakonske, pa i smrtne kazne za korišćenje satelitskih veza. Na ovaj način, režim je izgradio sistem represije koji celu naciju fizički i tehnički drži kao taoca izolovanog od ostatka planete. Država koja teroriše svoje građane i plaši ih se ne zaslužuje da preživi. Moja pretpostavka je da će unutrašnji nemiri doživeti kulminaciju za 12-18 meseci i da će režim pasti.
U svakom slučaju Bliski Istok je i dalje ratna tema. Struktura država u regionu, diktature i klijentizam nisu formula za budućnost. Dubai je savršen primer kako takve države prolaze. Pokušaj modernizacije ove države se pretvorio u jednu ljigavu javnu kuću koja je pokazala da bliskost sa Amerikom nije nikakva garancija progresa. Par jeftinih dronova je polomilo staklene noge ovih šatro-kraljevina čija populacija vapi za slobodom. Budućnost tih diktatora je mutna, što je jedna od retkih pozitivnih posledica ovog konflikta.
Izvor: Fejsbučenje
