Piše: Atanas Stupar
Zvoni telefon. Javljaš se. Na vezi je istraživačka agencija. Ljubazan glas te moli da odvojiš malo vremena za njihovu anketu. Ukoliko pristaneš postaješ žrtva ispraznih pitanja o državi, institucijama, vladavini prava, političkim partijama, vjerskim zajednicama, medijima, životnom standardu .
Ukoliko odbiješ ono što je već zacrtano od strane naručilaca ankete objaviće se i bez tvojih odgovora.
Određeni obrasci društvenih ponašanja i predviđanja ne mogu usvajati prostim imitacijama i oponašanjima. Stoga je najbolje da ostaneš neinformisan o istraživanjima javnog mnjenja u Crnoj Gori. Ona nemaju nikakve veze sa stvarnošću.
Zato se pravi da ne čuješ kada govore o slobodno izraženoj volji građana ili vanrednim izborima kao najboljem rešenju. Budi slijep na procente podrške partijama koje ti saopštavaju istraživačke agencije.
Znaj da vanredni izbori mogu doprinijeti izlasku iz političke krize maltene svuda osim u Crnoj Gori. Kriza je naše trajno stanje. Izbori nam ne pomažu da iz nje izađemo jer mi krizu uporno održavamo i njegujemo.
Mehanizmi koje je uspostavilo višedecenijsko jednoumlje i na njemu zasnovana apsolutistička vladavina ostaju u nasledstvu svakoj novoj vlasti. Javljaju se i u vidu privilegija i lagodnosti vladanja i u vidu otvorene sabotaže i saplitanja od strane prethodnih vlasti. S obzirom da smo imali samo jednu prethodnu vlast postoji nada da će se bivši DPS vlastodršci umoriti od destrukcija države i žeđi za osvetom.
Način razmišljanja o državi ostaje i njihov i naš osnovni problem. Mentalitet je sirovina teška za obradu.
Mentalitetski mi ili ne pripadamo slobodarskim i slobodoumnim narodima ili smo tragične žrtve vladavine koja je podrazumijevala život u neslobodi.
Našim društvom se 40 godina upravljalo sijanjem i održavanjem straha. Zvanična politika je pospješivala porodične traume iz Drugog Svjetskog rata. Ta svjetska katastrofa kod nas se manifestovala bratoubilačkim sukobima.
Mi smo odlučili da se tragedije koje su nas zadesile proslavljaju na najvišem državnom nivou.
I dalje nesmanjenim žarom učimo mlade generacije da Crna Gora mora prepoznavati patriote i izdajnike u sopstvenim porodicama.
Parole „Tito -Partija- omladina- akcija“, „Živjelo bratstvo i jedinstvo“ nijesu ometale obnovu i izgradnju stare zemlje.
Današnja zemlja nam se razgrađuje uz pokliče “Smrt fašizmu”, „Živio multikulturalizam“, “E Viva, E Viva Montenegro“.
Očigledno je da državom Crnom Gorom ne vladaju Ustav i zakoni već plemensko rodovski nagoni u kojima su političke koalicije preuzele uloge plemena a partije uloge rodova.
Političke stranke nijesu formirane po potrebama slobodnih građana već angažovanjem specijalnih službi i finansiranjima ideoloških platformi. Političke stranke nijesu zainteresovane za razvoj institucija i demokratije, za kontrolu vlasti , za stabilnost države, za saradnju i kompromise. Preokupirane su privilegijama i bogaćenjima od izbora do izbora. Jedne stranke bi odgađale izbore, druge bi ih ubrzavale zavisno od procjena sopstvenih snaga i tuđih slabosti. Društvene reforme i vrijeme potrebno da se sprovedu marginalizuju i jedni i drugi.
Manjim strankama je jedini interes da pređu cenzus samostalno ili u okviru koalicija. Veće stranke teže da se ukrcaju na voz koji se kreće tračnicama dugotrajne vlasti.
Mi jednostavno ne pripadamo državotvornim narodima koji vlast shvataju i kao dužnost i kao odgovornost prema narodu.
Mi ne znamo što znači država. Mi niti pokušavamo niti umijemo da joj definišemo javne interese.
Na prvom mjestu su nam članovi partija, plemena i roda koje mobilišemo kao saborce u okršajima sa konkurentskim (neprijateljskim) partijama.
Nekada su nam bili dovoljni aplauzi i parole podržavalaca. Danas su nam važni sigurni glasovi onih kojima se obraćamo.
Koalicije i partije vode žestoke borbe za prelazak cenzusa koji im garantuje pristup i održavanje u strukturama vlasti.
Na početku višestranačja izborni cenzus je bio 4%. Kasnije je smanjen na 3% što je dodatno rasparčalo i posvađalo aktere uske političke pozornice.
Nacionalnim manjinama je određen cenzus od 0,7% s tim što je zbog malobrojnosti Hrvatskoj nacionalnoj manjini taj cenzus snižen na polovinu i iznosi 0,35%.
Radi tih procenata stranke su spremne udovoljavati partijskim pristalicama i kada njihovi zahtjevi idu kontra državnog interesa.
Poslije formalnog priznanja državnosti nijesmo shvatili ni suštinu ni smisao države. Potrčali smo da dopišemo novo poglavlje u njenoj već pretrpanoj i unaprijed uokvirenoj biografiji.
Naredni korak je bio da što češće izvodimo državnu himnu, vitlamo zvaničnim zastavama i demonstriramo patriotizam skakanjem na noge čim čujemo prve note himne ili uočimo državnu zastavu. Uz patetične govore proslavljali smo jubileje događaja za koje nijesmo znali ni da li su se uopšte ikada odigrali. Kinđurili smo se i šepurili državnim simbolima osuđujući one koji su imali preča posla. Pjevanjem himne s rukom na srcu bavili su se oni koji nijesu imali čime drugim da se bave.
Skrštenih ruku gledali su na realno vrijeme i izazove sa kojima se država suočavala. Nošeni inercijama nekadašnje velike zajednice očekivali su da će neko drugi rešavati naše unutrašnje probleme.
Vlasti nijesu rizikovale da izađu na vjetrometinu i suoče se sa novom društvenom realnošću. Nijesu se hvatale u koštac sa procesima, praktičnim poslovima, ozbiljnim problemima društva. Vlasti su ostale ušuškane u imunitetima koje im je obezbjeđivalo izborno povjerenje.
Poslednjih decenija pod predstavnicima naroda zemlja nam se nije ni izgrađivala ni razvijala. Tavorila je u parolaštvu. Trebalo joj je više od pola vijeka da napravi nekoliko novih puteva koji se sada, širom države, veoma uspješno blokiraju i najmanjim povodima.
Prirodno je da se zbog svega navedenog zapitamo : Imamo li uopšte cenzus (kapacitet) za državnost.
Što bi u našem slučaju značio cenzus (kapacitet) za državnost?
To bi bila sposobnost da sprovodimo zakone i brinemo o prostorima i ljudima koji ih nastanjuju . Svakodnevne blokade puteva po Crnoj Gori samo su jedan od dokaza koji potvrđuje da taj cenzus nijesmo ispunili….
Ne miješajte cenzus (kapacitet) za državnost sa građanskim pravom na proteste. Prava blokadera da protestuju i prava blokiranih da im se ne prekidaju osnovni životni ciklusi i ometaju hitne životne potrebe ostaju nepromijenjena i duboko suprotstavljena. U pat poziciji su zato što država nema spoznaju o sebi, svojim dužnostima, obavezama i mehanizmima kojima bi rešavala probleme i jednih i drugih.
