U petak ujutru , u Crkvi izidani grob, upokojenog Vladike Petra 2., otvoren je, sanduk izvađen i stajao je u Crkvi do u subote izjutra, Zorom izjutra oglasila su se zvona i topovi, da se narod prikuplja. Dva arhimandrita i dvadeset sveštenika i dva đakona obuku se u Crkvi, i poslje očitane molitve, u sedam sati, ponesu iz Crkve posmrtne ostatke! Sprovod je bio velik, koji prođe kroz avliju dvora Knjaževa. Dok podignu mrtvački sanduk zazvone zvona, a zabrujaju topovi; a kad se ukažu na kapiji dvora knjaževa, onda učesta pucnjava topova, a kad topovi prestanu onda Močalinama, stojeći Crnogorci prospu oganj iz pušaka.
Sam knjaz sa knjaginjom i ostalom svotom krenu se, te su pokojnika pratili do na samu visinu Lovćena. Niko ne bi mogao vjerovati, da će se onolika težina i onako teškim putem za 3-3;30 sata iznjeti. No, Crnogorci, vješti klisurama, junački iznesoše svoga bivšeg gospodara na najvišu planinu, i tim se ispuni poslednji pri samrtnom času učinjen zavjet Petra 2. Po čemu su smrtne ostatke u Crkvu u raku položili, i zapuca 1000 pušaka u dva puta i krene se sva vojska spuštiti na Ivanova korita.
On kano gospodar imađoše svakojakih dana u životu, a najviše tištijaše ga to, što ne može da razmakne svoje skučene granice svoje državice, pa da se spušti iz krša vrletnog u plodno polje i ravno Primorje. Ti izdisaji bili su za njega teški, tijem više pto je znava, da srbska država, srbska veličina i slava nije propala slbomoćnom mišicom već domaćim razdorom slavoljublje velikaša, koje je kleo Vladika, u svemu životu svojemu. On će ih kleti i na onome svijetu, jer ga kosovska propast i izdajstvo nvaljije sinova tištijaše jako.
Ovakve divne uspomene što nosaše Vladika u srcu neprestano, stavljaju mi ga neprestano pred oči, i razvijaju u meni tugovanje i jadikovanje za dobrom gospodarom koga sam smrtne ostatke ispratio na vječno pokojište, sa njegovim nasljenikom Danilom, na sami vršak planine Lovćena (1855. g.) i tim je izvršena želja u teški amanet pok. Vladike, koji je pri samrti svojoj zakleosvoga brata Pera i bratučeda Đura savova, da ispuno njegovu želju, Tu crkvu koju je podigao 1846. god namjenio je vladika Rade za svoje vječito pokojište, od kud duhom svojim da oblijeće Srbe, da balgosilja dobre i da kune zle.
Miloš Medaković
Izvor: Srbski Dnevnik
