Prije dvije godine krenulo se u proces formiranja Vlade, prve ne-komunisticke i ne-dps-ovske u 21. prvom vijeku u Crnoj Gori, a prve ne-gospodareve ikada u crnogorskoj istoriji.
To što smo krenuli da pravimo prvu crnogorsku vladu koja nije pod ingerencijom gospodara je valjda bio toliki kuriozitet da su mnogi njen najveći uspjeh vidjeli u tome da se ona uopšte ikada – konstituiše. I desila se. Na Vavedenje 4. decembra 2020. godine Crna Gora je uvedena u društvo istinske demokratije samim činom izbora Vlade dr Zdravka Krivokapića.
Uslijedila je godina agonije koju je svojim medijskim i podzemnim spletkarenjima grickao Veliki Skakavac M.Đ. Njegova agresija protiv izbora većine građana krunisana je belvederskom brukom i sramotom. A međusobne optužbe partija parlamentarne večine i samoubistvena politika DF tokom cijelog tog perioda, dovela je do pada ove vavedenjske (uvodeće) Vlade.
Uslijedio je pokušaj Dritana Abazovića da posadi tikve sa Đavolom, koji se završio atakom pomenutog Skakavca na tek posađene tikve. I – nije moglo dalje.
Neosporno je, po meni, da su obje ove Vlade napravile pomake, mozda male za redovnu političku stvarnost (zamislite: povećanje plata i besplatni udžbenici, te hapšenje osumnjičenih za kriminal – kao neki domet u demokratskom društvu) ali veliki za crnogorsko čovječanstvo.
Ipak, ponašanje parlamentarne većine je tokom prethodne dvije godine pokazalo simptome dječijih boginja, prvih zubića i ostalih manifestacija nezrelosti koje je donekle trebalo i očekivati.
Sada, poslije ubrzanog kursa mature i dva ispita zrelosti na kojima su sve tri pobjedničke liste popadale kao kruške, prilika je da se stvari promijene. Pred sobom imaju potpuno legitimni prostor od još dvije godine da probaju odigrati mudrije, sa manje nabusitosti i političkog egoizma i da naprave još koji korak u pravcu demokratizacije društva. Ovaj put bez onog sa kojim se tikve ne sade.
Milija Todorović
