Piše: Dragan Lakićević
Sačuvao je slikar Predrag Dragović nekoliko crteža, tušem, na običnom papiru – portreti Petra Pajića. Na jednom je zapisano: 1989, P. Dragović. I seća se Dragović da je to bilo u Budvi, znači uleto.
Zamišljamo godinu 1989. Desile su se i prošle burne političke promene – u Crnoj GoriŽuta greda, na Gazimestanu govor Slobodana Miloševića – poslednji veliki jugoslovenski miting o šestoj stogodišnjici Vidovdana.
Niko ne sluti raspad i rat.
Beogradski „kulturni radnici“, pre svih pozorišni, ali i drugi umetnici, masovno su „sišli“ u Budvu. Tamo su i Grad teatar i Trg pjesnika, o turistima da se ne govori. Umesto Dubrovnika i Portoroža, Budva. Niko ne sluti da će i Budva uskoro postati inostranstvo. Politički stratezi menjaju se i pokazuju svoja razna lica.
No, bilo je nekoliko godina Beograda na moru, na crnogorskom primorju, najviše u Budvi. Danju se kupa i sunča, noću se „izlazi“ i „provodi“ – ima i muzike i kulture, o ugostiteljstvu da se ne govori.
U jednoj bašti, ili na nekoj terasi, sede pesnik Pajić i slikar Dragović. Pesnik prelistava „Politiku“, slikar prelistava svoj blok, znače mu prazni listovi – moglo bi nešto biti na njima… Pre podne se pije kafa sa lozom. Tako mamurluk ne kvari razgovor – o poeziji, umetnosti, istoriji, politici. U sve to razumeo se Petar Pajić, čovek Radio Beograda i član akademije Bermudski trougao: Lipa – Grmeč – Šumatovac. Dragović je, pak, odrastao u sazvežđu Kolarca, gde i posle svoje smrti raspravljaju pesnici, slikari, glumci…
Profesorka Sonja Tomović Šundić predstavila knjigu „Njegoš u likovnosti“
Sve to drema za onim stolom u Budvi, u podnevnoj hladovini. Zbog dobre loze može se preskočiti plaža, a uveče su programi najboljih i najpopularnijih.
(Sećam se promocije knjige Mastermajnd, uleto1994, na Trgu pjesnika. Da promovišu „Prosvetu“, najveću izdavačku kuću u socijalizmu, došli su iz Beograda Čedomir Mirković i Milisav Savić, a u publici sede Rajko Petrov Nogo, Momo Kapor, Brana Petrović… I mnogi drugi – pisci, profesori, novinari… Posle nekoliko dana, Rajko i Momo su o toj promociji kao događaju pričali ponešto u Beogradu… Više je odjeknulo to nego da je bilo u Domu sindikata…
Majka Petra Pajića imala je poreklo sa Durmitora – on je i zbog toga bio zainteresovan za Crnu Goru i njene mane i vrline. Kao da se njemu moralo odgovarati za Crnu Goru i crnogorska neuhvatljiva opredeljenja. Ili, kao da je on odgovarao za to što se u Crnoj Gori zbiva… Te 1989. godine, Pera je bio zadovoljan Crnom Gorom: leti su svi Beograđani bili na moru, ujesen su se svi Crnogorci vraćali u Beograd.
Predrag Dragović je svet gledao „likovno“. Malo-malo, pa i nekom nepoznatom kaže: „Voleo bih da vam uradim portret“. Njegov pogled na ljudska lica bio je poseban – video je što drugi ne vide, čak i u ogledalu… Tako je valjda sa slikarima… U velikom džepu letnje košulje uvek je nosio tuš i pero… I onaj blokčić u kom crta Pajićevu glavu, pre je bio za sonete nego za portrete.
Sad se zadesio preko puta Petra Pajića, u senci smokve. Ima tu još poneko – nisu budni samo njih dvojica, ali Peđa gleda samo Peru – je li to od onog pića sinoć, ili od jutros?… Crta li ono što vidi, ili ono što Pera govori?… I drugima su na licu tragovi noći, kasnog odlaska na spavanje, mnogog dobrog vina, žustrih polemika o istoriji i poeziji… Ali je slikaru najbliži Pajić, sa svojim linijama po licu i čelu. Kao neki rukopis!
Pera Pajić bio je originalno duhovit. Mnogo više osmeha izazivao je na licima drugih, nego na svom licu. On govori šaljivo i sarkastično, a lice mu je mirno i ozbiljno. Ni loza ga ne menja – priprema se za podnevno pivo i večernje vino!
Kako koja tura, tako nova skica. Likovi Petra Pajića smenjuju se kao u crtanom filmu.
Šta može da stane u taj mali format?
Najpre položaj glave i njen izdužen oblik. Frizura, uvek kuštrava. Oči su najvažnije. I kad nije mamuran, Pajić gleda s okvirima pojačanih kapaka, ispitivački, ironično-strogo. Kao da su nevažna, ramena su mu malo podignuta, i to je stav – sluti se šta će reći… Tako crta Dragović.
Prelistavam Izabrane pesme Petra Pajića, u Kolu, 2014. Opšte i posebne teme, na početku i na kraju „prolaznost“. U predgovoru, Radivoje Mikić to naglašava: „A to znači da Petar Pajić u dublji semantički sloj svoje pesme ugrađuje specifičan oblik ironije, podsmeha čovekovoj potrebi da se oslobodi prolaznosti“. Tu potrebu ima i slikar kad crta pesnikove portrete – u njima ironiju i pečat neprolaznosti.
Motivi Petra Pajića bili su motivi severa i leda, ljubavne povesti, gorko- patriotske teme (kako ih je nazvao Mikić), satirično-političke lirske etide. Tu su one slavne i popularne („Srbija je na robiji“), antologijske („Pada sneg“), aktuelno- političke („Karnevalska revolucija“), i s posebnim sjajem – ljubavne („Samousluga“, „Gradovi neona i dima“, „Čas ljubavi“), autopoetičko zaveštanje („Pesnici“). Svaka od njih ocrtava nešto svoje na Predragovim portretima – i kad u njima ima naznaka osmeha, i kad nema, kad mu se lice smrači…
Sad su ti crteži u posedu Aleksandre Žeželj. Poezija je u posedu književnosti, i kad ima ko da je piše, i kad ima ko da je čita.
Poezija će pronaći ko će da je piše.
Ima ona svoje uklete dečake
Koji žive u dalekim mestima
I u svojim bednim sobama,
Kao kad čovek iz očaja kreše šibicu,
Pale reči i bacaju ih napolje, kroz prozor,
Ne primećujući kako one osvetljavaju svet.
Što se to sve ne bi odnosilo i na slikare – uklete dečake. Možda tako oni pale boje „i bacaju ih napolje, kroz prozor, / Ne primećujući kako one osvetljavaju svet“.
Izvor: Nova Zora
