Evo da se javim blagovremeno. Da ne bude patrijarhalna kuknjava post-festum: zašto naša djeca u Crnoj Gori slave tamo nekakvu Noć vještica?
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Od svih smijurija koje nam je donijelo uklapanje u evropske standarde ovo mi je najveća. Jedina veća od ove je ona što nikako da se uklopimo u neki njihov produktivan standard, u nešto što je stvarno tamo na Zapadu dobro i napredno, nego prvo da se obučemo u maškare ovog avetinjskog festivala, pa dako dobijemo onda koju investiciju.
Naravno,ako preživimo Noć vještica. Sve više mi ličilo upravo na glavnog lika istoimenog horora, koga ubijaju svim mogućim sredstvima, a on, siromah, opet oživljava i vraća se sve luđi.
U posljednjem izdanju Halloween-a, ubacili su ga u mašinu za mljevenje mesa, i ne bi trebalo da izlazi više među žive. Što znači da Džemi Li Kertis može mirne duše u penziju. Ako ima ikakve logike u ovoj mojoj analogiji, trebalo bi da to bude znak da i mi dobijemo mir od strane izvoznika zapadno-evropskih fetiša i da nam se skinu sa vrata sa svojim maskenbalima. Imamo mi naše zadušnice i dane mrtvih, u kojima se tačno zna „ko živ – ko mrtav“. E pa neka nas žive puste da živimo, onako kako mi znamo i kako su nam peci predali, i kako smo dužni svoje potomke da vaspitamo
Još je Njegoš rekao da „nema vještica“ i posumnjao da svaki put kad se one pojave po Crnoj Gori u pitanju je neka okupatorska podvala.