Govor rektora Univerziteta Crne Gore na svečanoj sednici Senata 27.12.2024.
Uvaženi predsjedniče CANU, profesore Stankoviću, uvažena direktorice NTP, gospođo Radulović, uvaženi predjedniče Savjeta za visoko obrazovanje, profesore Stankoviću, draga prorektorice, profesorice Peković, poštovani predsjedniče UO, dragi profesore Radoviću, dragi dekani i direktori, drage kolege, studenti, prijatelji…
Najprije želim da izrazim određeno divljenje svima koji su danas ovdje, jer nakon 87 mojih obraćanja ove godine, doći još jednom, i to u predprazničnoj atmosferi, to zaista pokazuje nevjerovatnu istrajnost i hrabrost. Zluradi će reći da je u pitanju mazohizam i vjerujte da ne znam kako bi ih demantovao. Ako ste za trenutak naivno pomislili da ću, ako već u ovom tipu obraćanja ne mogu biti pretjerano zanimljiv, makar biti kratak, naravno – razočaravaću vas.
Imali smo divnu godinu koja je tekla pod aurom jubilarnog istorijskog dostojanstva. Donijela je priču o nama samima, a mi u njoj i sa svim što nam je podarila pokušali da uvežemo i ispričamo priču o prethodnih 50 godina. Da li smo uspjeli?
Jedno od ključnih pitanja s kojim se, nakon pola vijeka susrećemo kao institucija, ali i cijelo društvo je pitanje identiteta. Slojevito, kontroverzno, besputno, uslovljeno, nerijetko iracionalno, pitanje identiteta danas je sve manje ontološko, a sve više diskurzivno. Savremeni identitet nije samosvojna formula izgrađena nad sistemom vrijednosti, mišljenjem, tradicijom, faktima, već vremenski i prostorno uslovljen fenomen. Sad je to već neka intertekstualnost, fluidna borhesovska priča. Stoga, u najoštrijoj konkurenciji veoma kreativne globalne, digitalne zajednice, nije lako uspostaviti prepoznatljiv identitet, odnosno ispričati svijetu priču. A mi ne želimo bilo kakvu, već zaokruženu, lijepu, duhovitu, autentičnu.
Vraćam se na pitanje s početka – Da li je UCG ispričao takvu priču?
Kakav je to naš institucionalni identitet? Ko smo mi, u (samo)referencijalnom sistemu, ko su profesori i studenti UCG danas? Koje su naše osobenosti, šta je naša differentia specifica u univerzitetskom univerzumu?
Na primjer, mogući odgovori bi bili:
Mi smo univerzitet koji je gradio ovo društvo, bez čijeg znanja ova država ne bi mogla da diše. Da, to smo mi. Mi smo univerzitet na kom su radili veliki profesori, naučnici, pedagozi, markantni, divni ljudi. Sjetimo se svih naših Prometeja, ali i blagorodnih Don Kihota nauke i umjetnosti, podvlačimo u nimalo idiličnim, najčešće surovim uslovima. Neki su i danas tu, među nama.
Mi smo univerzitet koji se gradi, maltene u svakom njegovom ćošku nešto zuji, zaista se pokrenulo mnogo toga. Neki ključni detalji onog što je urađeno, ne samo ove, već prethodne tri godine, našli su se u brošuri koju ste dobili. Mi smo univerzitet čiji su studenti danas na najprestižnijim naučnim i umjetničkim adresama svijeta, naši najbolji ambasadori koji pričaju priču o UCG. Mi smo univerzitet koji je prije same države zakoračio u EU kao dio prestižne evropske zajednice univerziteta – ULISEUS. I svi ovi odgovori su legitimi i tačni, ali ni izbliza potpuni.
A šta smo ispričali ove godine?
Podsjetiću na knjigu o naših 50 godina – monografiju koja je kroz sjećanja i materijalna svjedočanstva, pregled istorijskog toka u kom je nastala i razvijala se institucija bez čijeg je postojanja nezamisliv razvoj savremene Crne Gore. Mnogo pažnje, truda i znanja je uloženo u ovo djelo koje se brižljivo gradilo skoro godinu dana.
Bilo bi potrebno mnogo vremena da se osvrnemo na sve manifestacije stručnog, naučnog i umjetničkog karaktera koje su bile u slavu jubileja, pa smo to sabrali u posebnoj publikaciji koju ste takođe dobili. Ipak, ne mogu da ne izdvojim najsjajniju među njima – centralnu proslavu 29. aprila 2024. Skoro sve što ste vidjeli na onoj po svemu impresivnoj sceni je znanjem i talentom ukorijenjeno i izgrađeno u ovoj kući. I na to smo neizmjerno ponosni.
U finalu ove bogate, plodonosne godine, imali smo Festival umjetnosti, nauke i kulture – zvjezdani FUNK. Festival koji imenom, ali i prikazanim sadržajem jeste novootkriveno lijepo lice Univerziteta, njegov, usudiću se da kažem – željeni identitet.
Nakon svega ostvarenog, bilježimo gotovo nepodijeljeno oduševljenje i osjećaj ponosa velikog broja kolega zbog činjenice da su dio ovog Univerziteta. Duboko vjerujem da je to najvažniji sastojak za izgradnju institucionalnog identiteta i prepoznatljivosti.
Bilo je mnogo pitanja na temu onog šta smatramo najvećim uspjehom na UCG u prethodne tri godine. Lično, izdvojio bih nešto što se teško statistički opisuje – potpuno drugačiju atmosferu, osnažen duh slobode i akademskih vrijednosti, demokratičnosti i otvorenosti. S druge strane, čini se da smo stekli visok imunitet, moram reći na katkad vrlo toksične vektore uticaja koji dolaze izvan Univerziteta. To nikako ne znači da smo se hermetizovali, da pretendujemo da budemo neko elitističko, samodovoljno ostrvo. Naprotiv, gradimo primjer zajednice koja, uz sve pripadajuće raznorodnosti, život zasniva na deklarisanim principima i upravlja se akademskim, odnosno univerzalnim vrijednostima.
U ”hrapavom vremenu” kao što je naše, dominantni politički folklor kojim se rastače društvena snaga, obezvređuje, pa i uništava ono što su nam ostavili prethodnici ili podario Bog, ima na žalost priličnu gravitacionu moć. Na nama je da se odupremo, odbranimo ulogu i status univerzitetskog profesora, mislećih i odgovornih pojedinaca, odnosno institucije u cjelini. One institucije od koje se očekuje da ukazuje na put, vaspitava, obrazuje, razvrstava korisno od nekorisnog, lijepo od ružnog. Ukratko, formula bi bila – identitetom do imuniteta.
Ko god pristaje da svoj talenat, znanja, iskustvo i vještine rentira za sitnine dnevno-političkih inscenacija, obezvređuje sebe, ali i teško narušava ugled Univerziteta. U tom pogledu, naša pojedinačna, a tim i institucionalna odgovornost je izuzetna, jer je i težina posledica našeg postupanja po budućnost društva ogromna.
Naša je obaveza da prepoznamo i oslobodimo pritiska žilu kucavicu društva. To je zapravo onaj amblematični i simbolički slojeviti slogan – FuturUM. UM u službi budućnosti. Prethodnih 50 godina, već je istaknuto, bio je zalet za Futur, u kom izvjesno UM caruje.
Dakle, drage naše kolege, podvući ću opet – nije tema koja idelogija će prevladati, nego je tema – kako obezbijediti održivost ovog društva, a potom kako ostvariti njegov razvoj.
Ako mi, uzvišena zajednica studenata i profesora, ne pregnemo i pokažemo da možemo, nadrastajući svoje unutrašnje porive, da napravimo životnu kopču sa budućnošću, onda je zaista pitanje smisla našeg postojanja vrlo otvoreno. UCG, u ovom izazovnom vremenu, mora i treba da bude svjetionik – luča budućnosti!
Hvala vam!
