Piše: Đuro Radosavović
Brdo iznas Budve zove se Spas. Predivno je to ime, ali i mjesto gdje su rasli četinari. Tamo su nekad, mnogo prije klima uređaja ljudi tražili ladovinu u vrijeme vrelih ljetnjih noći, bježali od vrućine Starog grada. Tražili su na Spasu spas. Danas su tamo zgradurine, bageri, mješalice i krljaju se korijeni i stabla, kopa se zemlja za nove temelje. Sve je to u redu, “pare ne muče no buče”, tranzicija gazi, a kvadrat je skup.
Nije da nema nikoga ko se bori da se Spas zaštiti, inicijative su podnosile neke NVO i arhitekte, svjesni značaja i svjesni što se događa. Neko je puštio glas za Spas.
Proveo sam nekoliko godina u Budvi, a jedan od najljepših trenutaka je sredina maja mjeseca, kad u grad tek počinju da pristižu turisti, a vrijeme je takvo, da nije ni toplo ni hladno. Danju može da se uživa u moru, a čim padne mrak, treba ti dug rukav. Tad se Budva vidi najbolje. I ima što da se vidi, doživi i uživa.
Šetao sam mnogo puta pored zadužbine čuvenog ljekara, koji je ostavio nešto poput onoga što bi danas nazvali “fondacijom”, on je odredio da na tom placu i zgradi koju je stvorio, da tu dolaze studenti medicine i besplatno borave. Džaba mu sve, tu sad niču neke nove zgrade, u kojima će da se jede, pije, skače i od učenja, diskutovanja, tribina i medicine neće biti ništa. Katastar je uradio svoje, preinačio odluke.
Druga slika je za vrijeme Grad teatra, kad se predstavljaju pisci na Trgu pjesnika u Starom gradu. Uvijek dođu Budvani, nenametljivo zauzmu stolice od drugog do poslednjeg reda. Nikad ne sjede u prvom redu. Ali dolaze redovno, isprate skoro sve, važno im je da čuju, koliko i da podrže to što se u gradu, na mikro lokaciji događa. Nije sve u diskotekama, alkoholu, drogama i seksu, nije sve u plažnim barovima, eto, ima uvijek ljudi koji dođu, uvijek dođu i nije ih malo. To je signal živosti, traga ozbiljne kulture i znanja.
Mogli bi nabrajati mnogo režisera, muzičara, pisaca, filozofa, kapetana, sociologa i intelektualaca koji su se formirali ili živjeli u Budvi. Za tako mali grad, to je mnogo imena. To govori da tu ipak ima nešto, ima neka žica i žar znanja i kulture, ali sve manje može da dođe do izražaja, jer masa je glasnija i beskompromisna u svom hitanju ka cilju i zaradi. Budva sve to decenijama trpi, pa sad izgleda kao da su Stari grad i kompleks Slovenska plaža nastali naknadno, da bi uljepšali ono čudo arhitektonskog haosa koje je okupiralo Budvu.
Ako sve zgradurine i beton stavimo na stranu, Budva je ipak grad, ne zbog broja kreveta i soba, diskoteka i plažnih barova, već zbog tradicije, kulture i duhovnosti, koja joj se ne može osporiti. To je lako dokazivo, a to što se stvorilo je neuništivo, čak ni beton tome ne može ništa. Grad preživi sve, kad ima kulturu u svojoj osnovi. Uvijek će se naći način da ispliva, da se pokaže i da posrami sve one koji su krenuli u osvajanje noseći u džepu samo prljav novac i ništa u srcu i glavi. Izbori dođu i prođu, digne se frka, čak se izgleda potežu i ljevori, ali i taj talas će proći i biće opet nekad mirno more i u Budvi.
U Budvi živi i jedan (ne)čovjek, kome su Budvani zbog njegovih stavova i insistiranja na mržnji i zluradosti nazvali “Dva javljanja”. To je čovjek koji hoda Budvom, ode od svoje kuće do Starog grada i nazad, a skor je da mu se jedva jave dvije osobe. Otuda mu uz ime stoji i to “Dva javljanja”. I to je dokaz duha, koji je mnogo jači od politike i mržnje. Koprca se Budva, a prije nego svi osude grad zbog politike i izbora, treba imati na umu da u tom gradu i dalje ima kulture i duha, uprkos parama, politici i betonu.
Izvor: Vijesti
