Piše: Ratko Kontić
One se osnivaju u Crnoj Gori, naročito u bivšoj Jugoslaviji u različitim razdobljima, različitih sadržaja i različitih formi organizacije. Kako su bile isključivo zasnovane na osnovu zavještanja – testamenta, a na osnovu motiva testatora, imale su posebnu važnost u vremenima u kojima su nastajale, ali i vremenima u kojima je njihova volja trebalo da bude realizovana.
Da li je uvijek tako bilo ili nije, danas je teško utvrditi, međutim, mnogo su bili važniji motivi ljudi koji su u tim relativno teškim istorijskim dešavanjima, između dva svjetska rata, jedan veliki dio svoje imovine raznih vidova, svojom voljom ostavljali društvu u kojem su živjeli i radili.
Između velikog broja izraženih pojedinačnih volja u testamentima veoma su interesantne one koje su sadržale želju da se iz njihovih sredstava koje posjeduju vrši školovanje mladih ljudi, grade socijalne i prosvjetne ustanove i ostvare drugi, nadasve humani ciljevi. Ono što je danas skoro nemoguće čuti ili pročitati, osim u izuzetnim slučajevima.
Tako se u testamentu Jovana Golijanina iz Nikšića, 1932. godine, između ostalog, izražava njegova želja da se „dvanaest godina od njegove smrti počne graditi Dom za starce i starice“.
Testament Krsta Lainovića iz Podgorice, 1918. godine, sadrži njegovu želju da „posle smrti ostavlja drugu polovinu svog imanja Ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova i da se iz tog fonda vaspitavaju na strani na univerzitetu, po jedan ili dva đaka iz Crne Gore“.
U poslednjoj volji Đoka Vukmanovića iz Podgora navodi se da se „od njegove imovine školuju i druga djeca iz cijele Crmničke nahije“, a od imovine u Podgorici „da se daje dobrim i siromašnim učenicima Podgoričke gimnazije“.
Ana Zloković iz Herceg Novog, 1928. godine, želi da se „unaprijedi Boka Kotorska, a naročito Rivijera Hercegnovska“. Tomo Luketić iz Budve,1924. godine, nalaže da se „posle njegove i smrti njegove žene Stane, zadužbina koristi za obrazovanje djece iz Budve i Paštrovića“.
Aleksandar Duković, iz Herceg Novog, 1924. godine, ostavlja imovinu za „školovanje đaka u nauci i lijepim umjetnostima, posebno u muzici i pjevanju“.Đorđije Đurović „ostavlja dvije kuće da se osnuje jedna škola u Boki Kotorskoj“.
Ivan Palandačić,1933. godine šalje iz Čikaga 300.000 hiljada dolara da se osnuje „đački fond“ sa njegovim imenom, iz Luštice – Boka Kotorska. Fond bi bio namijenjen „za školovanje učenika na srednjim, stručnim, građanskim i višim državnim ili privatnim od države priznatim školama“.
Brajkovići iz Perasta izražavaju želju da se „izgradi cisterna za vodu u Perastu“, dok Mileta Ćipović iz Danilovgrada ostavlja svu svoju zemlju i dvospratnu kuću, školi u tom gradu.
Hadži Bogdan Čađenović iz Podgorice, 1930. godine, u svom testamentu određuje „stipendisti iz naše zadužbine školovani, dužni su po svršetku školovanja služiti u svojoj otadžbini, a prvenstveno u užoj domovini Crnoj Gori“.
Tu su još zadužbine Jevta Nikolića iz Podgorice, Luke Jovićevića iz Nikšića, Vasa Ćukovića iz Risna i drugih.
Vremena u kojima nije bilo mnogo imućnih ljudi kao danas. Vremena u kojima se vodilo računa o moralu i etici, solidarnosti i dobročinstvu ili kako je to Jovo Golijanin u testamentu naznačio za popravljanjem materijalnog i socijalnog položaja onih, koji su kako on to navodi „na pošten način osiromašili“.
Takvih ljudi i danas ima prilično, ali mnogo više onih koji su se na „nepošten način obogatili“ tako da im se pruža šansa da budu ljudi, da budu humani i da svojom voljom, u njima bliskoj formi, učine dobro djelo.
Veći dio konkretnih podataka korišćen je iz Pravnog zbornika „Osvrt na zadužbine u Crnoj Gori“ mog pok. oca Dragutina Ilijinog Kontića, kao autora, koji se kao pravnik veoma ozbiljno bavio ovom tematikom.
Izvor: Dan
