Tolerancija grada Cetinja prema institucijama čiji je domaćin mora biti na visokom nivou. Tolerancija prema zvaničnim državnim licima i vjerskim poglavarima koji stoluju ili misionarski obilaze Cetinje na još višem nivou. Tolerancija prema slobodi iskazivanja političkog stava kod pojedinaca koji to rade na kulturan način, treba da bude na najvišem nivou. Samo tako će Cetinje zadobiti povjerenje javnosti i ljudi koji ga posjećuju. Popraviće negativnosti koje su se vezale za njegovo ime.
Mislim da bi Cetinje na pragmatičan način trebalo sarađivati sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom. Grad bi, na primjer, mogao omogućiti izgradnju manastirskih konaka koji bi povećali smeštajne kapacitete Cetinja u svrhu razvijanja vjerskog turizma, a sve u duhu uvažavanja religijskih običaja i gradskih standarda. Korisno bi bilo popularizovati hodočasničke ture ka Cetinjskom manastiru, organizovanti izlete prema sakralnim objektima koji se nalaze pod njegovom ingerencijom i u lijepom su prirodnom okruženju.
Takvih tura ima po Francuskoj (Lurd), Italiji (Asiz), Grčkoj (Sveta Gora), Španiji (Santjago de Kompostela). Zašto se i mala Crna Gora zahvaljujući trima velikim hrišćanskim svetinjama koje se čuvaju na Cetinju ne bi mogla naći u Evropskom hodočasničkom vodiču.
Zašto Cetinje ne bi zajednički sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom aktiviralo sopstveni Hodočasnički put. Neka nikoga ne uplaši takva saradnja, jer bi se dešavala na planu ekonomije i turizma a ne u domenu sekularizacije društva. Ekonomsko i turističko partnerstvo ne treba ni u čemu povezivati sa teokratijom i politikom.
O potencijalima vjerskog turizma koji bi se razvijao na bazi posjeta trima hrišćanskim svetinjama dosta je rečeno. Tu ne treba ništa preduzimati izvan onoga što već postoji. Ikonu Bogorodice Filermose turisti bi obilazili u cetinjskom muzeju, a ruku Svetog Jovana Krstitelja i česticu časnog krsta u Manastiru. Turistima samo treba predočiti da je fizička distanca između tih svetinja svega 200 metara. Lako bi im se napravio usaglašen plan obilaska svetinja sadejstvom muzeja i Manastira. Naravno taj prostor između muzeja i Manastira trebalo bi biti zaštićen u svojoj harmoničnoj prirodnosti, bez ikakvih vizuelih, zvukovnih, scenskih, profanih remećenja sa strane. Oslobođen svakog rizika i mogućih neprijatnosti prostor bi bio idealan i za turističke obilaske i za iskazivanje religijskih osjećanja. Siguran sam da bi mu mnogi pohrlili u posjetu.
Zašto Mitropolija crnogorsko-primorska sa svojim malim manastirskim ekonomijama ne bi postala partner Cetinju na polju proizvodnje hrane, plasmana određenih proizvoda koji dolaze iz monaških bratstava, organizovanju pomoći i brige za stara i nemoćna lica. Zašto se opština Cetinje i Mitropolija crnogorsko-primorska ne bi udružile i povećale broj obroka u narodnim kuhinjama za socijalno ugrožene Cetinjane. Zašto ne bi sarađivali u humanitarnim i dobrotvornim akcijama. Sve to ne znači da se rasprave o crkvenoj istoriji, pravu, kanonima, autokefalnosti i sporenjima raznih vrsta ne mogu nastaviti na nekim drugim mjestima.
Cetinjski Manastir bi mogao sa svojim kulturno vjerskim sadržajima i sakralnim objektima pod svojom jurisdikcijom tokom cijele godine privući značajan broj posjetilaca koji bi praktikovali vjerski turizam na Cetinju. Tome treba pridodati i veliko interesovanje za sakralne objekte kao izletišta koja se nalaze na riječkom gradu Obodu, na ostrvskim manastirima i crkvicama u bazenu Skadarskog jezera čiji jedan dio teritorijalno pripada opštini Cetinje (Obod, Žabljak Crnojevića, manastir Kom). Ne treba zaboraviti da su i ostale crkve i manastiri u planinskim predjelima Crne Gore pod upravom Mitropolije crnogorsko-primorske čije je sjedište na Cetinju. Ima li išta prirodnije od toga da crkveno sjedište Crne Gore bude u bliskim i partnerskim odnosima sa političko administrativnim sjedištem prestonog grada Cetinja.
Ne bi bilo dobro da CETINJE SJUTRA ostane arogantno, samoljubivo i izolovano po pitanjima uloge religije, nacionalne istorije, sakralnih sadržaja i vjerskog djelovanja u životu prestonog grada i Crne Gore uopšte. Bilo bi poželjno da Cetinje uvažava druge istorije i kulture, da uči iz njihovih iskustava čak i kada su sukobljene, da se mijenja kao grad i prilagođava svom okruženju i savremenom svijetu. Nužno je da Cetinje u tom balansiranju prihvati nacionalne kulture svih naroda na civilizovan i bezkonfliktan način.
Važno je da se upravo kroz takve osobine Cetinje pripremi za novo doba i one ljude koji će posjećivati grad, boraviti u njemu i s radošću mu se vraćati. Da li će u tome Cetinje uspjeti zavisi od volje, od profesionalizma, od razuma i urednosti. Što podrazumijevamo pod tim. Turisti koji posjete Cetinje ne treba da budu zatrpani simbolima i političkim obilježjima koji danas dominiraju Cetinjem. Posjetioci ne treba da prisustvuju našim političkim razmirnicama, inatima, nadgornjavanjima, bahatostima i neukusima.
Cetinje treba da istakne u prvi plan i posveti se onome što mu je podarila prirodna okolina, topografija, klima, geografski položaj i urbanisti koji su naš grad oblikovali još prije sto godina.
Spomenična istorija Crne Gore koju čuva Cetinje ne treba da se prepliće i dovodi u vezu sa aktuelnom politikom. Ona je zajedničko dobro na koje se ne može polagati tapija, niti se iskorišćavati u političko propagandne svrhe.
Cetinje sjutra treba da potisne teme koje mogu dovesti do sukoba na nivou prizemenih političkih obračuna koji su rezultirali stavovima ko je dobrodošao a ko nije poželjan na Cetinju.
U prilog Cetinju sjutra ponudiću nešto od svojih skromnih saznanja. Kao meteorolog krenuću od profesije. Reći ću nešto o klimi i topografiji, ali ne s aspekta koji uračunuva negativna dejstva biometeoroloških parametara Cetinjskog podneblja, intezivnih kišnih epizoda, depresija, melanholije, agresivnosti već od upravo suprotnog doživljaja klime, od klime komfora na koju Cetinje može da računa. Cetinje je živopisni gradić udaljen 30 kilometara od mora i isto toliko od Podgorice glavnog grada u kome živi jedna trećina stanovništva Crne Gore. Cetinje je odlično saobraćajno povezano i sa morem i sa zaleđem, i sa slanim i sa slatkim vodama, sa bazenom Skadarskog jezera i obalom Jadranskog mora, i sa planinom Lovćen. Na pola sata vožnje od Cetinja nalaze se drevni gradovi Kotor i Budva stasali u vjekovnom razvoju kulture i civilizacije respektivne i za Evropske kulturne prilike. To je izuzetan kulturni i klimatski potencijal u kome nažalost Cetinje još nije iskušalo svoje šanse.
Cetinje se nalazi na bogomdanom mjestu koje ima sve prednosti za nepretenciozan ali izuzetno primamljiv turizam. Iz Cetinja treba da stižu vijesti o zadovoljnim gostima, ljubaznim domaćinima, građanima posvećenim redu i miru sa malim i raznovrsnim kućnim zanimanjima koje doprinose turističkoj ponudi grada. Cetinje treba da uveća broj malih hotela, pansiona, soba za izdavanje, gošćenja u kućnoj radinosti sa domaćim kuhinjama i restoranima. Cetinje treba da prigrli svoje krajolike i pretvori ih u izletišta koja će čuvati upečatljivu prirodu i živopisne vidikovce.
Što bi Cetinju falilo recimo da liči na Trebinje koje ima izuzetne turističke veze i kulturnu komunikaciju sa užim i širim okruženjem sa kojim je do prije neku deceniju bilo čak i u ratu. U Trebinje danas hitaju ljudi iz Dubrovnika, Cavtata, Herceg-Novog, Nikšića… cijele Crne Gore. Prijatno se osjećaju. Kupuju na pijaci, piju kafu pod platanima, uživaju u gostroprimstvu i raznovrsnosti turističke ponude domaćina.
Zašto se i u Cetinju, kao i u Trebinju, ne bi mogli organizovati filmski setovi, snimati TV serije i fimovi po motivima pisaca iz romanitačarskog doba. Zašto se u Cetinju ne bi zakazivale kulturne, naučne, vjerske i druge manifestacije bez straha da će biti ometane od ljudi sa razvijorenim zastavama i riječima državne himne na usnama. Zašto ne bi mogli dolaziti i u Cetinje ljudi različitih afiniteta bez bojazni da će ih neko u svojoj glavi povezati s nečim anticrnogorskim i ne daj Bože fizički napasti. Zašto ne bi posjetioci Cetinja iz svog pozitivnog iskustva preporučili svojim prijateljima da obiđu Cetinje i uživaju u miru, kulturnom okruženju ne strepeći od pojave politički motivisanih reakcija.
Korisno bi bilo za duh budućeg Cetinja, da se Cetinje oslobodi napadne prisutnosti politike, da se sa ulica izmjesti ikonografija državnih simbola u sale gdje će se uz unutrašnje ceremonije održavati debatne tribine pod zastavama i grbovima, gdje će se snimati polemike i politički TV dueli, raspredati istorija.
Što bi smetalo Cetinju sjutra da ima priliv stanovništva. Nepolitičkog stanovništva koje će Cetinje gledati na jednostavan način, kao grad pogodan za miran život i rad na daljinu, a ne kao istorijsko jezgro za divljenje. Što bi Cetinju smetalo da ljudi gradu donose svoje osobenosti, svoj jezik, svoje običaje, svoje simbole bez straha da će ih zbog toga nova sredina proglasiti nepoželjnima. Ako je prije 100 godina Cetinje držalo do kosmopolitizma, ako je ugošćavalo pisce, slikare, naučnike iz prosvećenog svijeta zar se ne bi i danas makar malo moglo okrenuti toj svom davnom dostignuću.
Cetinje kao fakultetski grad nije doživjelo veće uspjehe. Studentske generacije se nijesu integrisale u Cetinje. Grad je morao pokazati više saosjećajnosti sa studentima. Ponuditi im privilegije i povlastice na primjer u gradskim restoranima. Obezbijediti im veću prisutnost u javnim prostorima, organizovati im nastupe u vidu kompenzacije za popuste koje im je učinio. Možda Cetinje sjutra uspije kao turistički grad u kome bi mladi studenti likovne, filmske, muzičke akademije svojim učešćem upotpunili kongresne, seminarske, konferencijske sadržaje raznih strukovnih susreta koji bi se dešavali na Cetinju.
Cetinje treba da garantuje mir i gostoprimstvo učesnicima kulturnih i naučnih skupova. Treba da razvije povjerenje prema organizatorima raznih manifestacija, da se nađe na putu đačkim ekskurzijama i veselim autobusima punim ljudi raznih generacija i profesija. Cetinje bi pametnim stimulacijama moglo da obezbijedi čak i priliv stanovništva, onog koji nazivaju digitalnim nomadima. Neka ljudi raznih profesija Cetinju sjutra donesu svoje osobenosti, svoj jezik, svoje običaje, svoje simbole bez straha da će ih zbog toga nova sredina proglasiti nepoželjnima ili ih gledati s podozrenjem.
Cetinje sjutra treba da ima manje zabrinutosti za sudbinu države a više poleta za svoju sopstvenu svakodnevnicu. Da sa Cetinja ide manje saopštenja, zahtjeva i peticija inspirisanih politikom a da se dešava više dobročinstva unutar samog grada.
Tekst o CETINJU SJUTRA ću završiti citatom sa kojim sam počeo razmišljanje o Cetinju. Ponovo ću se pozvati na Bartov opis Bajona francuskog grada iz departmana Atlantski Pirineji …
„Grada ozračenog zvučnom okolinom, grada romanesknog u kom se provincija doživljava kao prizor, istorija kao miris, gospoda kao obilježje“
Sanjao sam da se Cetinje pobratimilo sa francuskim gradom Bajona mjestom lijepih uspomena Rolana Barta velikog francuskog filozofa, pisca, književnog kritičara, semiotičara. Inače Bajona je dobilo ime po bajonetima koji su se nekada tamo izrađivali. U mome sanjarenju o budućem Cetinju koje se zbog nekih prirodnih paralelnosti, svoje romanesknosti, svoje istorije, svoje buntovnosti, svoje gradske gospode pobratimilo sa gradom Bajona, kao bajonetom me probode oštri glas.
„Bajona ne može biti pobratim sa Cetinjem dok se Bajona ne razbratimi sa Velikim Trnovom iz Bugarske gdje se upokojio Sveti Sava Nemanjić. Mi pobratimstvo sa francuskim gradom Bajona ni po koju cijenu nećemo dozvoliti. Pobratimi naših neprijatelja ne mogu biti naši pobratimi.“
Strecnuh se. Umjesto da kažem: „Ko još razmišlja o sahrani sveca obavljenoj 1235. godine, u Velikom Trnovu u dalekoj Bugarskoj, i to mnogo, mnogo, mnogo ranije nego je Cetinje nastalo. Zar nam nijesu važniji naši životi u našem gradu i našoj sadašnjosti. Zar nam nije bitnije Cetinje koje ima nešto od šarma Bajona zbog čega bi valjalo da budemo partnerski gradovi“ – ja se u znoju probudih.
Izem ti varljive snove. Traju nekoliko sekundi u kojima ti navru vjekovi, ispremještaju se gradovi, sažmu sjećanja i želje, izukrštaju meridijani, pojave se lica iz knjiga, i sve se to zajedno rasprši u kumbulju prije nego ti zadrhte očni kapci.
Ono što ne uspjeh dovršiti u snu napisah na javi u ova četiri nastavka. Očekujem razumijevanje od strane Cetinjana zbog načina na koji sam pribilježio nešto od svojih doživljaja Cetinja danas i Cetinja sjutra.
