Piše: Vuk Bačanović
Mnogo je pljuvačke izlučeno na predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, jer se na Globsek forumu u Pragu usudio da preko usta prevali da govori srpskim jezikom.
Od takve da se radi o neprijateljskom aktu prema vlastitoj državi, preko toga da je „jadov“, uvreda koju mu je uputio otac crnogorskog književnog jezika Adnan Čirgić, pa do pokušaja pseudonaučne političke korektnosti njegove asistenkinje Sanje Orlandić da je imenovanje jezika „dio jezičke politike države i svaka od pomenutih država (Hrvatska, Crna Gora, BiH) ima pravo da svoj jezik nazove svojim imenom i da ga standardizuje.“
„Tvrditi da su hrvatski, bosanski i crnogorski nekakvi politički jezici, a srpski to kao nije — je glupost.“, poentirala je Orlandić u svom postu na društvenoj mreži Iks.
Imenovanje jezika stvar politike? Ovakva nemušta saopštenja će uskoro sadržavati tvrdnje da je politka zapravo stvar politike.
Da, imenovanje jezika, kao i imenovanje bilo čega vezanog za zajednicu ljudskih bića, je oduvijek bilo stvar politike. I zamislite tog krimena. U prošlosti je, na svim prostorima na kojima su živjeli ljudi koji su sebe imenovali Srbima, vrlo bezobrazni i nečuveni dio srpske politike je bio i taj da jezik kojim govori srpski narod nazove srpskim imenom.
Pa tako i u Crnoj Gori. Kratki članci koji za cilj imaju demaskiranje politikantskih klovnova, poput ovog, nisu mjesto za navođenje svih tih imenovanja koja su poznata svakome ko je o tome pročitao najosnovniju literaturu, ali navedimo samo nekoliko istorijskih izvora, onih koji sežu u najstariju istoriju crnogorskog štamparstva:
Božidar Vuković Podgoričanin, Zbornik za putnike, Venecija 6. marta 1520. god:
Milošću Oca, pomoću Sina i savršenstvom Svetoga Duha, ja griješni i posljednji među ljudima, nedostojni Hristov sluga, Božidar Vuković, otišavši iz moje otadžbine, iz zemlje Dioklitijske, koja je u predjelima makedonskim (ovdje Vuković pribjegava šesnaestovijekovnom intelektualnom manirizmu nazivanja predjela antičkim imenima op.a.), iz grada zvanog Podgorica, blizu bivšeg grada zvanog Dioklitija, koga je nekada sazidao Dioklecijan car u svoje ime, i došavši u grad Veneciju, viđeh NJemce, Grke i druge narode, kako štampaju božanstvene knjige, i poželjeh svim srcem, da i ja naše srpske, takođe i bugarske, naštampam.
Na drugoj Vukovićevoj knjizi štampanoj također u Veneciji, jerođakon Mojsije, Zbornik za putnike, Venecija 26. aprila 1536. g.:
Po zapovjesti gospodina Božidara, vojvode, trudih se o ovoj knjizi, ja griješni i posljednji među inocima, jerođakon Mojsije, iz srpske zemlje, porijeklom iz mjesta zvanog Budimlja (kod Berana, blizu manastira Šudikovo op.a.)
Teodosije i Đenadije, zapis na još jednom Vukovićevom izdanju Oktoih petoglasnik, Venecija, 1536, završeno 27. jula 1537. g.:
Po zapovijesti gospodina Božidara vojvode, trudismo se o ovom štampanju, smjerni inoci, svještenici Teodosije i Đenadije, parajeklisijarh manastira Svetoga Save srpskoga, koji je u Mileševi, porijeklom iz mjesta Prijepolja.
Ne treba biti veliki istraživač kako bi se ustanovilo da je na imenovanju jezika u jednoj od prvih štampanih crnogorskih knjiga (tačnije sa teritorija današnje Crne Gore) počivala kompletna prosvjetna politika Kneževine, Kraljevine, Socijalisičke republike Crne Gore, kao i Republike Crne Gore do političke odluke da se ona izmijeni u skladu sa blatantnim istorijskim falsifikatima.
Dakle, nema sumnje da je imenovanje narodnog jezika u Crnoj Gori kao srpskog „dio jezičke politike“. Da, dio drevne jezičke politike. Iskonske jezičke politike. Dio državotvorne jezičke politike bez koje Crna Gora ne bi ni postojala ni kao oblast pod vlašću cetinjskih vladika, ni kao kneževina, ni kao kraljevina, ni kao (socijalistička) republika. Treba li pominjati koliko su Podgoričaninovi sačuvani zapisi puni tuge zbog porobljene otadžbine?
Isto tako nema sumnje da je imenovanje jezika kao crnogorskog na temelju gramatike koju je napisao svršenik drugorazrednog hrvatskog univerziteta također politička odluka.
Ali kakva je to politička odluka?
Zaista, kako nazvati političku odluku koja se krvoločno i bratoubilački obrušava na jezičku politiku koja je u skladu sa sve i jednom nepobitnom činjenicom crnogorske istorije? Kakva je to politika koja briše, odnosno falsifikuje cjelokupnu jezičku prošlost vlastite zemlje, i time urušava njen dignitet, dostojanstvo, slobodu, pravo i čast i svodi je na naseobinu mlađu od fabrike Koka kole?
Kako nazvati politiku koja afirmiše i hrabri svršenika drugorazrednog hrvatskog univerziteta da crnogorskog predsjednika nazove „jadovom“, jer uvažava bazične istorijske činjenice o zemlji na čijem je čelu i jeziku kojim govori?
Možemo je, bez ikakvih ustezanja, nazvati neprijateljskom kolonizatorskom politikom pokrenutom iz pravaškog Zagreba, ne samo prema srpskom narodu i njegovom jeziku, već i prema Crnoj Gori kao državi, ma koliko se njeni vinovnici skrivali iza širokogrunosti o jedinstvenom jeziku sa četiri imena.
Ako je već tako, zbog čega onda toliko kidisanje na bilo koga u Crnoj Gori, pogotovo njenog predsjednika, jer je svoj jezik nazvao srpskim? Da li bi se tolika histerija u DPS-ovim diletantskim medijima sprovela da ga je nazvao hrvatskim, ili bosanskim?
Naravno da ne bi.
Ali, hajde da se poigramo igrice dosljednosti. Kako bi crnogorski jezički političari sutra reagovali na proglašenje bokeškog, zetskog, tivćanskog, brđanskog, katunskog jezika, jer, jelte, to je tobože stvar političke odluke i svačijeg prava da govorni jezik naziva onako kako želi? Da li bi onda bili toliko velikodušni u deklamacijama pseudonaučnih proklamacija, ili bi se na sva usta raskukali kako je to politika uperena protiv crnogorskog jedinstva? Ne bih da zvučim kao zloguki prorok, ali me ne bi ni malo čudilo da za koju deceniju svjedočimo i takvom scenariju, jer kolonizovani um i papir i tastatura na koje prenosi kolonizatorove direktive trpi svašta.
Osim dostojanstva.
Koje očigledno nedostaje Jakovu Milatoviću, jer u protivnom nikada ne bi dopustio da dospije u situaciju u kojoj će biti ponižen. Bilo od DPS-ovskih šovinističkih praznoslova, bilo od Aleksandra Vučića.