Piše: Ranko Rajković
Kadikad na društvenim mrežama možete naići na nepretencioznu osobu koja vas svojim dubokim promišljanjima, kreativnim pisanjem izborom tekstova, umjetničkih scena, životopisnih krajolika, muzike što se čuje ili samo naslućuje, daruje baš vrijednim, antologijskim izborima. Ta osoba nije puki sastavljač antologije. Ona ne pretražuje i ne bira najljepše od najljepšeg da bi vas počastila nekom književnom, likovnom, muzičkom poslasticom. Ona kroz dinamičnu i nenametljivu komunikaciju spontano vodi do lijepoga i jedinstvenoga kako vas tako i sebe samu. U tome leže čari otkrića lijepog, zanimljivog, korisnog i uživanja koje nam nude.
Prije neki dan priča se počela razvijati od fotografije sa tri šetača koje je lampa uličnog kandelabera pretvorila u crne siluete naspram slabo osvijetljene fasade zgrade sa visokim i uskim prozorima i ogoljene krošnje drveta nalik kosturu koji se do skora ponosio jedrim tijelom i punoćom sjenke. Ispod fotografije ispunjene tajnovitom simbolikom antologičarka je zapisala.
“Ne znam ko su ovi ljudi, ni gdje je ova ulica ni grad. Dozvoljavam sebi da izmaštam trenutak, ove zajedničke korake mokrim asfaltom do ugla od kojeg će se razići svako svojoj kući posle duge večernje šetnje i razgovora koji nikako nije za sedeljku u prostoru koji ima slušaoce…. kolko god se trudili da rečenice budu kratke,oprezne i zgrčene,samo njima razumljive, iskustvo ih opominje da i zidovi imaju uši. Znam kako i na koju priču miriše ovaj mokri mantil na čiviluku i francuzica preko njega….”
Pratioci antologičarke su se oglasili komentarima. Ljudi siluete su nekoga podsjetili na likove iz televizijskih serija. Nekoga na likove iz priče Dilana Tomasa koji se svako veče sastaju na istom ćošku, šetaju, prate, konstruišu sopstvenu stvarnost rastajući se uz pozdrav “Sjutra na istom mjestu”
Antologičarka im je škrto odgovorila da bi se na fotografiji mogao nalaziti neko njoj blizak sa par svojih prijatelja. Upravo zbog sebi bliskog, antologičarka se prisjetila pjesme Dilana Tomasa “Ne odlazi tiho u tu blagu noć”. Pjesma se bavi temom smrti i naglašenom težnjom da se poslednjim snagama smrti treba oduprijeti. Antologičarka nas je pjesmom Dilana Tomasa pozvala da se “žestimo i besnimo dok svetlost se gasi” i tanji kao što se tanji i gasne na fotografiji koju je postavila na mreži.
„Ne odlazi tiho u tu blagu noć,
Gori i bunca starost na kraju dana.
Žesti se, besni, dok svetlost se gasi!Iako mudri shvate: tama je pravedna,
Jer rečima munju nisu razgranali, ipak –
Ne odlaze tiho u tu blagu noć.Dobri poslednjim nariču drhtajem
Nad krhkim delima u zelenoj uvali:
Žeste, besne, dok svetlost se gasi.Divljaci sunce love, opevaju mu let.
Kad kasno saznaju da su ga ražalostili,
Ne odlaze tiho u tu blagu noć.Trezveni pred smrt, sumračnim pogledom
Vide: i slepčeve oči gore i raduju se,
Pa se žeste, besne, dok svetlost se gasi.A ti moj oče, u tužnim visinama gore:
Kuni me, blagoslovi, tim gorkim suzama!
Ne odlazi tiho u tu blagu noć!
Žesti se, besni, dok svetlost se gasi!“
-Dilan Tomas
Inspirisan postavljenom fotografijom i pjesmom prisjetio sam se američkog pjevača i kompozitora Roberta Alena Cimermana koji je oduševljen poezijom Dilana Tomasa promijenio svoje ime u Bob Dilan. Pod tim imenom generacije i generacije prije nas srodile su se s djelima velikog muzičara i pjesnika, budućeg nobelovca (2016. godina) Boba Dilana.
Budimo zahvalni rijetkim osobama koje oštrim okom razlistavaju vremena, prostore, zaostale tragove, stara svjedočanstva, životna iskustva i utiske onih koji žesteći i besneći odstupiše sa dnevnog svijetla. Duboku zahvalnost dugujemo izuzetnim ljudima koji su umjeli prepoznati tokove svevremenosti i ljudske prirode, stvoriti velika djela i poslati nam poruke mimo ustaljenih društvenih konvencija. Dilan Tomas i njegov imenjački sledbenik Bob Dilan pripadaju takvima. Oni me podsjetiše na još jednog velikana muzike, književnosti, filma. Na um mi je pao Sem Šepard dramatičar, esejista, filmski režiser, glumac, bubnjar koji je svirao zajedno sa Bob Dilanom.
Na jednom mjestu Sem Šeprad zapisuje:
“Zanima me istraživanje spisateljske vještine kroz stavove izvedene iz drugih formi kao što su muzika, slikarstvo, vajarstvo, film itd… Pisanje smatram domom u koji donosim pustolovine svoga života i raspoređujem ih, stvaram smisao ili ne-smisao iz tih tajanstvenih utisaka. Volim da krenem sa što je moguće manje informacija o tome kuda sam se zaputio. Skoro sasvim prazan prostor u koji se ušunja slika, zvuk, boja i ispričaju mi svoju priču. Osećam da je taj jezik veo iza kojeg se skrivaju demoni i anđeli sa kojima junaci nikad nijesu u dodiru. Njihovo traganje je poput našeg u životu – pronaći te sile, susresti ih licem u lice i okončati misteriju. Privlače me te slike koje blistaju usred đubrišta. Nalik odblesku farova u uzdrhtalim očima jelena, na mene su uticali Džekson Polok, Litl Ričard, ulični svirači i američki jugozapad”
Kroz ovih par rečenica susrećemo se ne samo sa logikom stvaralaštva u nastajanju i oblikovanju umjetničkog djela već i sa “prostorom u koji se ušunja slika, zvuk, boja i ispričaju nam svoju priču” kako kaže Sem Šepard.
Fotografija i pjesma koju je antologičarka postavila na društvenoj mreži pričaju nam svoju priču. Možemo osjetiti da se u njima nalazi neko naš sa oba Dilana, sa Sem Šepardom, sa Džeksonom Polokom. Naslućujemo ritam kojim sa kista u kapljicama i u mlazu padaju boje na Polokovo podno platno. Uživamo u muzičkoj pozadini priče koju ne razumiju svačije uši. Moguće da siluete sa fotografije razgovaraju o bojama zavičaja ili blještećim svijetlima velegradskih bulevara, o zamršenim ljudskim sudbinama ili čak o tuzi crnih berača snježnobijelih čaura pamuka sa američkog jugozapada koji spominje Sem Šepard. Pruža nam se šansa da sve to doživimo kroz slikarski enformel, kroz džez, bluz, soul muziku, kroz poeziju Dilana Tomasa. A možda je sve te prostorno-vremenske presjeke ipak onako usputno na nas bacila meka svjetlost uličnog kandelabera i pamučni kačketi na glavama tri siluete uslikane u večernjoj šetnji koje je antologičarka okarakterisala riječima:
“Ovi ljudi koji žive velike promjene svijeta, ocrtavaju razgovorom krug čija je polazna tačka bila u njihovoj ranoj mladosti.”
Vjerujem da svako od nas ima po nekog svog među ljudima sa fotografije.
