Piše: Ranko Rajković
Velika je razlika između priča o prirodi koje čovjek sluša na televiziji i priča koje mu o samoj sebi priroda ispriča na licu mjesta. Dok nam se biće prirode iskreno i spontano ispovijeda, televizija nam prirodu predstavlja kao svog glavnog favorita pripremljenog za nastup na međunarodnom turističkom takmičenju gdje se dodjeljuju priznanja i medalje. Televizija promoviše prirodu u skladu sa usvojenim programskim obavezama i patriotsko-edukativnim zadacima.
U televizijskim predstavljanjima prirode Crne Gore dominiraju površnosti i pomodnosti. Televizijske emisije su pune višeglasnih pjevušenja i falširanja. Rečnik je isprazan. TV urednici, režiseri, scenaristi, naratori trude se da prirodu Crne Gore ukrase sa što više metafora. Tako nakinđurenu uz zdravice i pjesme izvode je pred kamere i predaju gledaocima kao što svatovi predaju nevjestu mladoženji. Ritual prati obavezna poruka da dugo i skladno živimo u zajednici s prirodom, da se međusobno uvažavamo, čuvamo i ispomažemo.
Zato kada gledate emisije o prirodi moj vam je savjet da do krajnjih granica utišate ili posve isključite ton čime ćete se osloboditi zamornih običaja. Pratite sliku i neometani zvukom iz studija osjetite prirodu koja vam se predstavlja u svojoj srži. Sačuvajte intimu ličnog doživljaja i spoznavanja prirode.
Ljudi zaduženi da na televiziji govore o prirodnim ljepotama Crne Gore uglavnom ne žele da naprave otklon i odmaknu se od samouvjerenih posmatrača i teatralnih opisivača prirode. Iako ne bi smjeli često se s velikom strašću užive čak i u uloge predlagača, sudija, vizionara s prirodom povezanih. Takvim postupcima sebe isključuju iz prirode. Propuštaju šansu da prirodi priđu duhom haiku pjesnika u čijoj svijesti je duboko usađeno supostojanje sa prirodom. Našim promoterima prirode nije važno da budu dio prirode. Oni samo drže do sopstvenih inspiracija o prirodi kao zadatoj temi.
Predstavljanja predjela, pejzaža, krajolika, ekosistema prate jedne te iste rečenice i izlizane metafore kojima se ignoriše životnost prirode, vulgarizuje njena dinamičnost, oduzimaju joj se radosti i ljepote upoznavanja, zbližavanja i budućih sastajanja. Televizijska priroda se pakuje u jednoobrazne lanč pakete sa samolepljivim etiketama. Dijeli se postrojenim potrošačima koji poslušno, u redu čekaju da prime svoju dozu zadivljenosti koju će poprati obavezujućim usklikom „ovoga niđe nema“.
Kao što je čovjek neizbježan detalj prirode i vremena tako bi zauzvrat priroda i vrijeme trebali postati nezaobilazan dio čovjekove svijesti. Priroda, predio, prostor, vrijeme dio su našeg uma. I kada smo daleko od idilične slike koju često nazivamo netaknutom pripisujući je prirodi i kada su iza nas prohujala vremena koja povezujemo sa uspomenama i prolaznošću ne smijemo zaboraviti da supostojimo sa njima.
Zbog povezanosti s prirodom i njenim vremenskim tokovima, nemojmo pristati da nastupamo i djelujemo odvojeno, kao posmatrači i kao objekti posmatranja, na čemu insistiraju TV emisije, turistički vodiči, flajeri, bilbordi, spotovi, nagradni konkursi, školski pismeni zadaci itd..
Pišući prije desetak godina tekst za jednu bogato ilustrovanu fotomonografiju o Crnoj Gori namijenjenu engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom govornom području opredijelio sam se za pristup prirodi različit od onih koji su do tada bili publikovani. Bio je to i uslov mog angažmana. Na drugim jezicima su se takva predstavljanja prirodnih i kulturnih ljepota Crne Gore pokazala uspješnim. U samoj Crnoj Gori nijesam imao sreće sa sličnim pokušajima. Razlog je što sam svoje pisanje svjesno lišio izraza tipa jedinstveni vizuelni doživljaj, neponovljiva atrakcija, zadivljujući predio, tajanstveni hram prirode, božanstvena, neodoljiva, autentična, divlja, iskonska, bajkovita ljepota, skriveni dragulj, gorsko oko, suza Evrope..itd
Deformisan profesijom meteorologa nijesam pisao o zorama i sutonima, kristalno čistoj i azurno plavoj vodi, šumećim talasima na zlatnoj pjeskovitoj plaži, o čarobno mirišljavom šumskom pokrivaču, planinama koje svojim vrhovima paraju jata jezdećih oblaka, sniježnim bjelinama, kamenom katunskom moru. Povezivao sam prirodu, čovjeka, vrijeme, meridijane, istraživao kulturne veze, prilive i protoke znanja, puteve novca iz carskih riznica, uloge biblioteka, upoznavanja na daljinu.
Kada sam po profesionalnoj obavezi trebao predstaviti klimatske osobine i meteorološke parametre područja nijesam posegao za tabelarnim prikazima godišnjeg hoda temperatura vazduha i količina padavina. Nijesam pisao o jačini i učestalostima pravaca iz kojih vjetrovi duvaju, niti se pozivao na Ruža vjetrova koju u 90 % slučajeva mediji stavljaju u pogrešan kontekst.
Priklonio sam se vezama prirode, vremena i čovjeka. Zanimale su me njihovi međuodnosi, uzročnosti i promjene. Okoristio sam se upravo situacijama koje te veze otkrivaju, potvrđuju i oglašavaju. Oglašivače sam prepoznao na neformalnom, poetskom mjestu.
Da proniknem u duboke i netipične veze prirode, vremena i čovjeka između ostalog pomogao mi je i veliki poljski pjesnik Česlav Miloš. Na jednom mjestu slavni nobelovac citirao je, za svoju dušu, stihove malo poznatog pjesnika Januša Šubera.
Poslije prvog čitanja Šuberovi stihovi mi zapadoše za oko. Nakon sledećih čitanja ugnijezdiše se u mom umu. Obraćali su se prirodi, vremenu i čovjeku iz meni neobično bliske i sadržajne perspektive. Potvrdili su mi utkanost profesije. Otklonili sumnje u istrošenost određenih opisivanja. Pokazali da se vječnost prirode i vremena mogu odraziti u jednom čovjekovom zalogaju. Stihovi su mi razvili duboku poetsku saosećajnost sa prirodom, vremenom i čovjekom u znaku čijeg trojstva naslovih ovaj tekst.
Kada poznati pjesnik citira stihove takoreći nepoznatog pjesnika ne časite ni čas. Čitajte citiranog pjesnika makar vam ta preporuka dolazila od jednog dokonog meteorologa poput mene. Dodatni razlog za čitanje je što Januš Šuber počinje da objavljuje pjesme u četrdesetim godinama svoga života (rijedak slučaj u poeziji), što je dio pjesama uništio (ne baš uobičajena pojava kod pjesnika) i što su mu zbirke pjesama objavljivane u minimalnim tiražima (izuzetno rijedak primjer za dobre pjesnike).
Evo prilike da se upoznate sa odnosima prirode, vremena i čovjeka kroz stihove pjesme „Pevanje petlova“ Januša Šubera.
PEVANJE PETLOVA
Pevanje petlova na promenu vremena :
Ispod modrog oblaka modra jezgra šljiva
S pepeljastim nanosom i lepljivom naprslinom –
Slatkim krastama prljavog jantara.Jezik pokušava da izgladi hrapavost koštice
I godine prolaze. A ona i dalje ranjava nepce
Obećavajući da će dotaći srž – dna onog dana
Kad petlovi budu pevali na promenu vremena.
