Piše: Ranko Rajković
Planini Lovćen možemo prići iz tri istorijske perspektive, odnosno preko tri vremenske skale. Poznati su nam Geološki Lovćen, Religijski Lovćen i Ideološki Lovćen.
Geološki Lovćen je dio planinskog masiva Dinarida formiranog u doba mezozoika tektonskim poremećajima i eonskim klimatskim aktivnostima. Geološki Lovćen star je oko 250 miliona godina.
Religijski Lovćen postojao je u svijesti ljudi koji su živjeli ispod planine i s kontinentalne strane i s primorske strane. Od Bokokotorskog zaliva peli su se primorci uz Lovćenske strme strane, obarali vita i visoka visoka stabla od kojih su pravili jarbole za svoje brodovlje. Gledali su planinu s mora, osunčanu, obavijenu tajnovitim oblacima, osvijetljenu bljeskovima munja, prekrivenu sniježnom bjelinom. S kontinentalne strane sjedioci su ulazili u Lovćenske šume da love divljač, skupljaju šumske plodove, beru drvo za ogrev, da u pitomim dolovima sade biljne kulture i napasaju stoku. Svi oni čiji su pogledi dopirali do Lovćenske Kape emotivno i sa strahopoštovanjem su se odnosili prema planini. Religijski duh Lovćena potvrđen je i utemeljen sredinom 19. vijeka kada na Lovćenu Petar II Petrović Njegoš sagradio zavjetnu crkvicu s krstom i oltarom. Njene konture su se mogle vidjeti i iz Boke Kotorske i s debeloga mora. Religijski Lovćen postao je svetilište, izvor i utočište prevashodno naroda pravoslavne vjere ali i upečatljiv pejzaž koji se otvarao pred putnicima, izvanjcima, pjesnicima i putopiscima. Religijski Lovćen star je 180 godina.
Ideološki Lovćen nastao je ateističkim djelovanjem jednopartijskog sistema nastalog poslije Drugog svjetskog rata. U društvu koje je vjerska osjećanja, zavjete, zavještanja, legate, nepobitne religijske vrednosti i činjenice ismijavalo i presuđivalo im partijskim odlukama kojima je sve bilo podređeno na Lovćen se gledalo kao na nazadnu, neosviješćenu planinu. Ne zaboravimo da je u mahnitom ludilu ateizma i komunizma na podlovćenskom Cetinju 1945. godine organizovana sahrana Boga zbog koje se još niko nije ni pokajao ni izvinio narodu. Naslednici partije čiji su vođe organizovali sahranu Boga do skoro su upravljali Crnom Gorom. Nijesu se postidjeli, sagnuli glavu i pokajali se zbog necivilizovanih i blasfemičnih postupaka svojih ideološko-partijskih predaka.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Naprotiv. U stilu svojih prethodika ushićenih činom sahrane Boga (komunistički general Savo Joksimović), udarom na pravoslavlje rušenjem Njegoševe kapele (komunistički prvak Veljko Milatović), pokušajem izgona pravoslavlja iz Crne Gore putem otimamanja crkava i manastira, progona monaštva i sveštenstva (partijski tajkun Milo Đukanović), danas se njihovi mladi izdanci i partijsko-ideološki sledbenici u Skupštini Crne Gore zgražavaju nad mogućnošću povratka krsta i oltara na Lovćen. Ostaju zakleti idejama tvrde komunističke ideologije koja je 1972. godine srušila Njegoševu zavjetnu crkvicu sa krstom da bi dvije godine kasnije na Lovćenu podigla monumentalni Mauzolej kao obilježje svog dehristijanizovanog doba. Ideološki Lovćen star je 50 godina.
Najkraće rečeno Geološki Lovćen je bezvodan.
Religijski Lovćen je temeljno satrven, obezglavljen i osramoćen.
Ideološki Lovćen je uzdignut kako bi stranim materijalima učvršćen, oklopljen i zabunkerisan prijeteći i s prezrenjem gledao na prethodna vremena. Nova Lovćenska Kapa oblikovana je da potre sve što je na tom mjestu prije nje postojalo. Da ništa od prirodnog ambijenta geološkog Lovćena i njegove religijske prošlosti ne uvaži.
Ideološki Lovćen nastoji da poništi identitetske korijene naroda, da mu ponizi vjeru i izbriše istoriju čiji je temeljni simbol desetinama godina krasio državni grb Crne Gore sa Njegoševom kapelicom na svom vrhu. Da bi se pravili neki novi ljudi, uspostavljao neki novi narod i poredak trebalo je izbrisati zdravorazumsku misao i njena ishodišta. Trebalo je potrijeti vjeru pravoslavnu uzdizanu podvižnošću vladika iz loze Petrovića koji su se tokom 200 godina rađale na Njegušima podno Lovćena, stolovale u Cetinjskom Manastiru ispod Lovćena, upravljale Crnom Gorom boreći se za krst časni i slobodu zlatnu. Ideologijom jednoumlja Lovćenu su oduzeti krst i duša. Evo 50 godina od kako je Lovćen dehristijanizovana planina. Već pola vijeka Lovćenska Kapa je bez krsta. Na Lovćenu nam je utrnulo duhovno ognjište.
Danas, nadam se, manji dio stanovništva Crne Gore dehristijanizaciju Lovćena doživljava kao veliko državno dostignuće dok je, u to sam siguran, onaj drugi dio doživljava kao kulturno-duhovno posrnuće kojemu je došao vakat da se ispravi. Predugo je Lovćen bez krsta na krstu razapet. Moramo biti svjesni da su Lovćenu surovom silom oteti krst i oltar kojim ih je ovjenčao veliki duhovnik, filozof i književnik u Lovćenskim skutima odnjihan. Kako god gledali, na Lovćenu se suštinski o krstu radi.
Tekst pod naslovom „Na Lovćenu se o krstu radi“ objavljen je prije dvije godine na portalu „Žurnal“. Bez podozrenja i animoziteta vrijedi ga pročitati hladne glave tim prije što tema teksta nije ni izgradnja Mauzeleja ni sudbine prve i druge Njegoševe kapele, ni sporenja povodom njih. Tema teksta je dehristijanizacija našeg društva i kulture u kojoj se Lovćen doima kao svjedok i sirak tužni bez iđe ikoga.
Na Lovćenu se o krstu radi
- avgusta, 2022.
Po ko zna koji put zapitajmo se zašto Crna Gora, koja je prije 15 godina postala 192. članica Ujedinjenih Nacija, ostaje duboko podijeljena povodom obnove jedne male građevine sa dvije kružne forme i krstom iznad njih, na LOVĆEN planini sa koje se vidi naše lazurno plavo Jadransko more i naše suro, sivo, kameno Katunsko more.
Ovaj tekst će se baviti Lovćenom sa krstom i Lovćenom bez krsta. Baviće se hristijanizacijom i dehristijanizacijom planine koju u pjesmi nazivamo “Oltarom svetim”.
Izostaće priče o Njegoševoj kapeli srušenoj austrougarskom topovskom granatom u doba Prvog svjetskog rata, o dinastiji Karađorđevića, priče o motivima obnove Njegoševe kapele između dva svjetska rata, priče o dugo planiranom i administartivno organizovanom rušenju Njegoševe kapele u mirnodopsko doba poslije Drugog svjetskog rata. Neće biti riječi ni o tumačenjima rušenja-obnavljanja-ponovnog rušenja Njegoševe kapele, niti o izgradnji Mauzoleja, ni o sudbini kamenja razrušene Njegoševe kapele. Izostaće čak i priča o amanetu Njegoševom i njegovoj poslednjoj želji da mu posmrtni ostaci počivaju u zavjetnoj crkvici na Lovćenu.
Ovaj tekst će se baviti crnogorskom najslavnijom planinom i našim antropološkim, kulturološkim, mentalitetskim, istorijskim odnosima prema Lovćenu.
Na pitanje što je starije Lovćen sa krstom ili Lovćen bez krsta. Odgovor je poznat. Stariji je Lovćen s krstom. Lovćen je dobio krst 1846. godine kada je na Lovćenu podignuta mala crkvica-kapelica. Lovćen je ostao bez krsta 1972. godine kada je srušena mala crkvica-kapelica.
Na pitanje koji je Lovćen ljepši, prirodniji, autentičniji Lovćen sa krstom ili Lovćen bez krsta, odgovore su dali mnogobrojni putopisci, pjesnici, filozofi, umjetnici, slikari ali i jedan od najvećih svjetskih arhitekata Frenk Lojd Rajt (1867-1959). Posmatrajući Lovćen s Njegoševom kapelom na vrhu, Lojd Rajt rodonačelnik svjetski moderne, organske arhitekture je rekao :
„Njegoš je zaista bio genijalan, kada je smislio ovakvo rešenje, jer kružna forma je prava kruna za vrh Lovćena. Vidi se sa svih strana i jednako izgleda sa svake“.
Danas je Lovćen takav kakav je. Svako ga vidi na svoj način. Različito se vidi sa svake strane. Sam Lovćen sa Mauzolejom na vrhu tokom proteklih pet decenija stekao je i utemeljio svoj fizički mir. Ne dao Bog da mu se dogodi ni najmanji dio onoga što je zadesilo Njegoševu kapelu. Dosta je bilo rušenja. Dosta su Lovćenom odjekivali zvuci pijuka i udarci maljeva. Dosta je bilo brujanja dizalica i zujanja helikoptera. Planina se izborila za tišinu i dostojanstvo sopstvene prirode.
Zapitajmo se može li Lovćen pored fizičkog mira povratiti i svoj duhovni mir? Vjerujem da može.
Ako smo rodoljubi, ako poštujemo Crnu Goru, njenu istoriju, tradiciju, državne simbole sjetićemo se vremena u kome je Njegoševa kapela krasila grb Crne Gore. Iznad Njegoševe kapele uokvirene lovorovim vijencem nalazila se petokraka.
Bijaše to lijep grb koji nikome nije smetao. Bijaše to heraldika koja je povezivala stara i nova crnogorska vremena punih 50 godina. Od 1945. godine do 1994. godine grb Crne Gore se mijenjao tri puta. U svakoj verziji grba nalazila se Njegoševa kapela. Razlika je bila samo u konturama kapele koje su postajale sve svedenije.
Svjetski procesi, rušenje Berlinskog zida, pad komunizma, raspad Jugoslavije izbrisali su petokraku iz heraldike. Crna Gora je 1994. godine dobila novi grb bez Njegoševe kapele i petokrake. Vrijedi primijetiti da je Njegoševa kapela iako fizički uklonjena sa vrha Lovćena 1972. godine, opstala na grbu Crne Gore dugi niz godina poslije, sve do 1994. godine.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata promijeniše se društveni tokovi. Po crnogorskim grobljima umjesto krstova pojavše se petokrake. U prirodi je poznato pravilo da je svaka nova, nadolazeća vrsta invazivnog karaktera, u ovom slučaju petokraka, i da potiskuje staru autohtonu vrstu, u ovom slučaju krstove. S aspekta prirode i njenih zakona nije nam se dakle dogodilo ništa novo, što se ranije nije događalo i drugima.
Ako posmatramo simbole na grobljima kao malim i vrlo ograničenim arealima primijetićemo da je pola vijeka poslije pobjede u Drugom svjetskom ratu na istim grobljanskim teritorijama petokraka počela uzmicati pred krstovima. Možemo dakle zaključiti da je petokraka pripadala jednoj ideologiji neuporedivo manje živućoj od ideje i kulture hrišćanstva kojoj je krst osnovno obilježje. Današnji moderni svijet veoma drži do hrišćanske civilizacije i kulture. Čuva je, poštuje njene tragove, slijedi ih kako u duhovnom tako i u profanom životu.
Zašto ne bi i naši ljudi, stanovnici Crne Gore, zajedno sa stranim turistima, hodočasnicima, pjesnicima, filozofima, duhovnicima, sveštenim licima radili to isto. Zaslužuju li i oni, kada se ispenju na Lovćen kako bi odali počast Njegošu da ih na Lovćenu dočeka krst. Da se suoče sa autentičnom istorijom Crne Gore i Njegoševim vladičanskim likom. Mislim da zaslužuju.
Zašto bi im bilo uskraćeno da vide krst pod kojim su crnogorske vladike zaklete na celibat upravljale 200 godina Crnom Gorom. Da vide vladičanski krst pod kojim su crnogorske mitropolite nasleđivali njihovi sinovci. Pod kojim je svog strica Svetog Petra Cetinjskog naslijedio njegov sinovac Petar II Petrović Njegoš. Da vide taj dvjestagodišnji simbol objedinjene svetovne i duhovne vlasti Crne Gore. Da na vrhu Lovćena ugledaju ono isto što su gledali vladike i gospodari Crne Gore sanjajući zavjetnu crkvicu sa krstom kao svoje duhovno i poslednje zemno utočište. Zbog njih i zbog iskonske crnogorske istorije dužni smo Lovćenu vratiti krst.
U ime i u čast 200 godina objedinjene duhovne i svetovne Crne Gore Lovćenu- „Oltaru našem svetom u koga smo svi zakleti“ treba vratiti krst ne remeteći mu ništa od onoga što već sada ima. Dužni smo zbog crnogorske istorije dehristijanizovani Lovćen hristijanizovati na civilizovan način.
Prirodno bi bilo da se krst postavi na onom malom guvnu iza Mauzoleja. Možda čak i u atrijumu Mauzoleja. Neophodno je da ispod tog krsta bude ona građevina od dvije kružne strukture koju smo u dva vijeka dva puta zidali i dva puta rušili prije i poslije dva velika svjetska rata koji prohujaše našim prostorima.
Krst i mala zavjetna crkvica na Lovćenu ne mogu nikome biti neprijatelji. I ne samo na Lovćenu već posvuda po svijetu. Prirodno je da u svojim istorijskim arealima vjerski objekti nadograđuju i čuvaju kulturu vjere i spomeničnog nasleđa. I crkva sa krstom, i džamija sa zvijezdom i polumjesecom, i sinagoga sa Davidovom zvijezdom simboli su narodnih istorija i kao takvi ni po čemu ne mogu provocirati civilizovana društva.
Došlo je vrijeme da se i Lovćen, naša sveta planina, bez, ne daj Bože ikakvih rušenja, ničim okrnjen ponovo vrati hrišćanstvu. Taj čin nikoga ne treba da iritira. Neće smetati ni prirodnom okruženju, ni ljudskom pogledu, ni ideološkom ubjeđenju, ni vjerskim i nacionalnim osjećanjima. Taj čin bi udovoljio i amanetu Njegoševom ukoliko po aktuelnim političkim shvatanjima, amanetu nije istekao rok važenja.
Mislim da odluku o vraćanju krsta i kapele na Lovćen treba da donese ona ista institucija koja mu ih je svojim rešenjem oduzela, a to je Zavod za zaštitu spomenika Crne Gore. Rešenje je u Zavodu za zaštitu spomenika Crne Gore na Cetinju zavedeno pod brojem 02-197/2 na dan 28. februar 1969. godine.
