Piše: Ranko Rajković
Predstavnik koalicionog partnera zakazao mi je sastanak u četiri oka. Želio je da popričamo o njegovom predlogu prije nego ga iznese na skupštinski odbor za kulturu i umjetnost.
Počeo je bez ikakvog okolišanja.
„Čemu nam služe domaći pjesnici, pisci, slikari, režiseri, glumci, performeri ako njihova djelanja ne podržimo izdašnim budžetskim sredstvima. Vrijeme je da se okanemo stranih resursa i otpočnemo koristiti domaće.“ reče mi gotovo prekornim glasom.
Kulturno-umjetnički resursi za koje se zalagao nijesu mi bili nepoznati. Susrijećao sam se s njima ne samo u propagandnim TV emisijama i novinskim intervjuima već i u zahtjevima za sponzorstva koji prepuniše fioke mog radnog stola. Ustručavajući se da direktno saopštim što mislim o tim polupismenim obraćanjima, nadobudnim biografijama, konfuznim projektima, haotičnim nabrajanjima, patetičnim pozivanjima na istoriju, državu i proevropski put, taktički mu odgovorih.
„Smatram da prava umjetnost i kultura treba da pronađu sopstveni put do javnosti. Uostalom oblasti umjetnosti i kulture treba da ostanu stvar ličnog izbora i afiniteta građanina kao potrošača.“
„Nije baš tako. Umjetnost i kultura su dio našeg nacionalnog identiteta. Naši umjetnici i kulturnjaci su prva brana protiv stranih malignih uticaja. Nadam se da si svjestan kolika je privilegija imati kulturu i umjetnost na svom sopstvenom jeziku. U interesu je države da kulturu i umjetnost osim svojim jezikom unapređuje i sopstvenim resursima. Nacionalna kultura i umjetnost su važni koliko i naoružanje koje je s odbranom države skopčano. Predložiću da se sav novac iz budžeta usmjeri na afirmaciju djela patriotskih kulturno-umjetničko-istorijskih stvaraoca. Očekujem tvoju podršku.“
Nije mi padalo na pamet da podržim partijski protežirane pseudoumjetnosti zasnovane na zastavama sa ratnih poprišta, na istorijskim tugovankama književno-pozorišno-filmski obrađenim, na autističnim multikulturalnostima koje su na pare sve alavije. Zato nastavih u istom tonu.
„Ipak dajem prednost kvalitetu. Umjetnost i kultura deklarišu sami sebe i unapređuju se sami sobom ukoliko su potkovani kvalitetnim sadržajima. Podržaću samo ono što je valjano i kvalitetno. U svakom trenutku spreman sam da podržim i odsustvo nacionalnog kiča.“
Namjerno rekoh odsustvo kiča. Da sam spomenuo borbu protiv nacionalnog kiča on bi to protumačio kao udar na obnovljenu državnost. Bio je preosetljiv na sve što bi se moglo dovesti u vezu sa državom, državnom simbolikom i njenom istorijom. Pod uplivom snažnih emocija žestio se na svaki spomen nacionalnog ukoliko ga ne bi pratila privrženost i duboka odanost, ma o kakvom šundu, boflu, klišeima, primitivizmima i egzibicionizmima da se radilo. Nijesam želio da ga izazivam ali bijah čvrsto odlučio da mu ovoga puta ni u čemu ne povlađujem bez obzira što su mi iz partije savjetovali da budem popustljiv prema predlozima jačeg koalicionog partnera.
„Naš predlog ide u korist opšteg dobra. Zato treba da ga podržite u okviru strategije „Dobro iz Crne Gore“
Ni u snu nijesam mogao pomisliti da će se brend „Dobro iz Crne Gore“ proširiti na umjetnost i kulturu. Nijesam imao ništa protiv poziva na što veću potrošnju domaćih poljoprivrednih proizvoda ali da mi proizvode kulture i umjetnosti nude preko vizuelno stilizovanog šipka nikako ne ide.
Predstavnik koalicionog partnera ostade uporan.
„Nadam se da će vaša partija dobro razmisliti i podržati naš predlog o korišćenju domaćih resursa. Zauzvrat i vi ćete u određenom koalicionim procentu dobiti pravo da učestvujete sa svojim resursima.“
Ranko Rajković: Pomognimo kulturi da nadraste prizemno politikanstvo i sukobe
Što da mu odgovorim a da se ne ogriješim o opštu kulturu i suštinu umjetnosti. Ako su već riješili da sav novac podijele domaćim piscima, slikarima, vajarima, pozorišnim i filmskim stvaraocima, istoričarima, publicistima koji u aparatdžiskom duhu veličaju nacionalne teme i uz to podanički njeguju svoje odnose sa nacionalnim partijama, onda se rezultat sjednice već zna.
Da bih na sjednici odbora mogao izdvojiti i obrazložiti svoje negativno mišljenje na ovaj predlog morao sam se makar na kratko povinovati sloganu „Trošimo domaće“. To je podrazumijevalo podrobnije upoznavanje sa domaćim resursima svih boja, nijansi, aroma.
Otišao sam u Centar kulture, umjetnosti i istorijskih studija.
„Kako plaćate, karticom ili kešom“ upita me prodavac prije nego što zatražih probrane primjerke iz domaćih resursa.
„Bitkoinima“ odgovorih mu.
Pogledao me začuđeno.
„Kod nas su kultura, umjetnost i istorija legalne robe.“
„U redu platiću kešom“.
Radoznali trgovac se zainteresovao za moje bitkoine.
„Iz kog razloga ste ponudili bitkoine“
„Biću iskren. U poslu kojim se bavim nijesu poželjna javna eksponiranja. Bitkoini mi služe kada želim da prikrijem trag onoga što sam kupio i gdje sam ga kupio. Ne volim da ljudi povezuju moje ime sa onime što odabiram i što konzumiram. U ovom slučaju to su proizvodi nacionalne kulture, umjetnosti i istorije kojima pristupam po službenoj dužnosti.“ odgovorih mu.
„Svi treba da su ponosni na dobra koja dolaze iz naših nacionalnih resursa. Ima li išta prirodnije nego da u svojoj državi trošimo svoju kulturu, svoju umjetnost, svoju istoriju javno i bez prikrivanja.“
Da bih skratio priču ponovih mu „U redu platiću kešom“
„Dođite onda za sat vremena. Spakovaćemo vam najbolje ocijenjene proizvode iz naše nacionalne kulture, umjetnosti i istorije.“
Vratio sam se poslije par sati. Čekao me paket knjiga, zbirki eseja, antologija, kataloga sa izložbi, pozorišnih repertoara, diskova, monografija, kritika, zbornika sa simpozijuma posvećenih nacionalnoj kulturi, umjetnosti i istoriji. Uzeo sam ih, smjestio u gepek automobila i vratio se kući. Danima sam prelistavao, čitao, gledao, slušao sadržaj paketa. Uostalom kao članu skupštinskog odbora za kulturu i umjetnost to mi je bio i zadatak.
Poslije nedelju dana predanog izučavanja paketa sa proizvodima iz nacionalne kulture i umjetnosti ukapirao sam jednu stvar.
Stvaraoci iz svih oblasti slali su jednu te istu poruku da bez podneblja upečatljivog kao što je crnogorsko podneblje ne bismo imali tako autentične i visoko ocijenjene proizvode književne, pjesničke, likovne, muzičke, filmske, pozorišne produkcije. Bez crnogorskog pejzaža, kolorita, ambijenta, reljefa i podsjećanja na njih ne bi bilo ni crnogorskih umjetničkih dostignuća ni velikana crnogorske kulture i umjetnosti.
Ranko Rajković: Svjetska promocija “Inter-bića” u Crnoj Gori
Znao sam da bi svako nepovjerenje iskazano prema prirodi bilo pogrešno. Umjetničke popravke, prepravke, unapređenja ili prevazilaženja veza sa domicilnom prirodom unaprijed su izgubljena bitka. Racionalno je da podržim sve ono što je proisteklo iz naše autohtone prirode i njene istorije ma koliko da je nezrelo, zakržljalo, suvoparno, bangavo, lišeno ukusa, svježine i ideja bilo.
Glasao sam za sve predloženo.
Poslije sjednice skupštinskog odbora naša kultura i umjetnost su se okitili zaštitnim znacima „Trošimo domaće“ i „Dobro iz Crne Gore“.
Vizuelno stilizovani šipak koji mi je na početku zasmetao pretvorio se u moćan alibi kojim sam se pravdao za podršku datu skupštinskom predlogu.
