Piše: Filip Dragović
Nekako u isto vrijeme odgledao sam „Svadbu“ i treću sezonu „Sjenki nad Balkanom“, najnovija ostvarenja Dragana Bjelogrlića. Šta da kažem? „Svadba“ je ponižavajuće, čak bezobrazno, nekvalitetan sadržaj. Toliki dobri glumci, tolika propaganda, toliko plivanje na bolnoj temi Srbi – Hrvati, i toliko ničega. Niti jedna uspjela šala, niti jedna originalna scena, niti kakva poruka koju nijesmo čuli bar 100 puta ranije. Ništa! Prestao sam da gledam nakon pola sata i nemam želju da ikada nastavim.
Sa „Sjenkama“ nije bilo tako. Veliki sam poštovalac ideje prve sezone, i oprostio sam sebi i Bjelogrliću što smo (ja gledao a on režirao) protraćili vrijeme na navrat-nanos zbrzanu drugu sezonu. Zato sam sa iščekivanjem sladokusca, vjerujući u dobru energiju i visoke domete „Roda“ i „Montevidea“, počeo i završio gledanje treće sezone, pravljene poslije 4-5 godina pauze, sa novim glumcima i novom energijom.
Osnova za priču je bila izvanredna: malo izmaštane misterije, preko misteriozno lomljive istorijske realnosti, bajkoviti likovi i najbolji glumci. Ali avaj. Bjelogrlić, ili ko mu već piše scenario, ispustio je iz ruku dizgine svoga umjetničkog vranca, i nastao je narativni karambol u kom se ne zna „ko pije a ko plaća“.
Cio evropski svijet, politički, ideološko-revolucionarni, privrednički, umjetnički… zavrtio se oko planine Rtanj (što bi bila legitimna umjetnička fikcija), a cio svijet pred-ratne Evrope, zlokobno opkoljava Jugoslaviju (što bi bilo obećavajuće istorijsko podsjećanje za dobar film ili serijal). Međutim, uz dobar odabir glumaca, to bi bilo sve. Priča nije mrdnula sa svojih perspektivnih početaka. Odnosno, kamo sreće da je na njima ostala. Autor „Sjenki“ je pred nama ispleo klupko priča koje su etički bolno i estetski ružno nedovršene i protivurječne. Do mjere da se od 4 ili 5 epizode ne može gledati, jer je već sve jasno, sve karte i tajne su otkrivene, a likovi stradaju i kopne pred našim očima, bez ikakvog smisla i poruke.
Šta radi general Petar Živković u cijeloj seriji? Kome on smeta i dokle može da dobaci? Ćorak. I da ga nema, serija bi bila ista kao sa njim. Šta radi lik koji tumači Nataša Ninković? Čini zločin radi skrivanja tajne koja je razotkrivena nekoliko epizoda prije toga. Isto je i sa onom opasnicom koju glumi Nina Janković. Njena rola se završava tako što do posljednjeg daha krije identitet onoga za koga odavno svi već znamo ili osnovano sumnjamo ko je i šta je? Čemu SF scena misteriozne frau Oršić, kod jame rtanjskog podzemlja? Izvan svakog sljeda i konteksta. Čemu najava mesijanske uloge Bjelogrlićevog inspektora u vezi Rtnja, a od strane lokalne vještice? Samo zato što će on dinamitom zatvoriti ulaze u stari rudnik? Čemu obilne scene seksa, od kojih ni jedna nema uzročno-posljedničnu vezu ni sa čim u toku priče? Šta bi sa dominantnim likom Danila Tomasovića? Gdje nestade? Da li je imao iko, u šarenolikoj paleti likova, da saopšti načelniku policije da ga čeka atentat, nego novi iskušenik, a bivši „Krojač“ koga igra Jezdić, i koji je samo zbog te scene izvađen iz naftalina? Za čije babe zdravlje je oteta bogatašica koju igra Bergmanova? I tako dalje, i tome slično…. Da ste bilo šta od gore nabrojanog izostavili iz ovog kupusa od scenarija, serija bi ostala ista, ni bolja ni gora nego što jeste. Drugim riječima, sve su to nepotrebni detalji koji ne šire niti nadograđuju priču u bilo kom pravcu. Džaba seks, džaba krv, džaba (ne)očekivani obrti. Inspektor će na kraju serijala glavnom negativcu učiniti slično, kao onomad apotekaru Miriću, kao da su njih dvojica sami na svijetu, i kao da se to moglo zbiti i na samom početku serije. A da jeste bar bi se uštedjelo na novcu i na satima beznadežnog očekivanja publike da će vidjeti nešto drugo ili dublje od gotovo humorističkog kraja famoznog Draškića, ili ubistva onih nesrećnih Dalmatinaca Tomića i Dežulovića; odnosno da će im se istorijski eksplicitnije i umjetnički intrigantnije približiti drama Stojadinovićevog političkog kraha (a ne da će ga se knez namjesnik odreći u jednoj sceni kao neke kućne pomoćnice).
Jedno je ipak uspjelo. Jedan lik je izveden od početka do kraja kao zanimljiv, podjednako filmski i istorijski. To je lik Josipa Broza koga glumi Biković. Sasvim narativno opravdano i dosljedno, oko njega se pletu razne priče. On je onaj lik sa pozornice koji opstaje uprkos svim nevoljama, i to – drži priču gledljivom i zanimljivom. On je onaj, čije poruke i nadanja prebacuju dalje, u budućnost, preko kraja serije. Njemu je autor pripisao potencijal da razagna sjenke nad Balkanom. A kako gledalac zna kako se to istorijski zbilo i završilo, i ta umjetnički razvijena nada, gasne pred očima koje su vidjele raspad Titovog projekta. Pa Bjela, ako „Sjenke“ nijesu mogle da dobace dalje od sjenke Brozovog šinjela, odnosno ako se iz rtanjske zavrzlame ne vidi ništa postojanije ni dosljednije od ovog svjetskog prevrtljivca i ideološkog „dr Džekila i mister Hajda“, onda je ovaj serijal navukao dodatnu sjenku beznadežnosti nad našu surovu stvarnost.
