Piše: Elis Bektaš
Dvije sedmice nakon nepravosnažne presude Miloradu Dodiku pred Sudom BiH političke tenzije u toj zemlji ne jenjavaju. Reflektori su, sasvim očekivano, upereni na Dodika lično te na razgranati, ali i prilično jalov bošnjački politički vrh, a problem je sveden na konflikt između te dvije strane.
Takvo je pojednostavljivanje, međutim, veoma pogrešno pa čak i štetno jer zamagljuje uvid u najdublju prirodu problema koji tu zemlju razjeda već tri decenije. A taj je problem veoma precizno i lapidarno objasnio hrvatski advokat Anto Nobilo u intervjuu Glasu Srpske – Bosna i Hercegovina nije suverena zemlja.
To odsustvo suvereniteta rezultat je najmanje tri različita pristupa tom pitanju. Jedan je onaj kog baštine bošnjačka nacionalna politika udružena sa (pseudo)građanskom i taj pristup predstavlja alhemijski amalgam idealističkih i utopijskih koncepata nadsuvereniteta i države kao izvorišta političkog subjektiveteta i suvereniteta, udruženih sa konceptom većinarstva koje nije drugo doli loše prikriveno nadanje da će argument većine riješiti ono što oružani aparat nije bio u stanju. Kraće kazano, taj je pristup posljedica lošeg čitanja francuske, njemačke i marksističke političke misli koja tretira pitanja države i nacije.
Drugi pristup, onaj što ga baštini srpska nacionalna politika, takođe je posljedica lošeg čitanja njemačkog političkog idealizma uslijed čega on pitanje suvereniteta vidi isključivo kroz prizmu naroda kao monoetničke strukture, zanemarujući sve druge aspekte tog kompleksnog pitanja, pa stoga i taj pristup, baš kao i bošnjačko-građanski, teži ka naivnom nadanju da će političkim putem ostvariti svoje devetnaestovijekovne ideale nekoć nacionalnog a danas monoetničkog ujedinjenja koji se nisu mogli ostvariti oružjem.
Međunarodna zajednica slijedi treći pristup pitanju suvereniteta, administrativno-birokratski, što u osnovi znači da iz njene vizure Bosna i Hercegovina uživa isključivo nominalni suverenitet, ali ne i onaj stvarni, iznad kog poput Damoklovog mača visi politički i pravni voluntarizam činovnika na čelu Kancelarije visokog predstavnika.
Da bi se u Bosni i Hercegovini stvorio moderan društveni, politički i pravni okvir, sposoban da ponese teret suvereniteta, nužno je, dakle, odbacivanje postojećih pristupa koji su na smrt oboljeli od maksimalizma i ekskluzivizma. Prije svega nužno je, i tu valja dati za pravo političkoj vizuri Milorada Dodika, osloboditi tu zemlju okova međunarodne birokratije, odnosno odstraniti Kancelariju visokog predstavnika i strane sudije u Ustavnom sudu.
Tek tada će biti moguće artikulisanje novih i racionalnih politika, kako onih nacionalnih, tako i građanskih, koje će biti sposobne da shvate realnost i dadnu joj prioritet nad ideološkim fatamorganama. A realnost je presudno oblikovana Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je svim stranama pravedno podario ne onoliko koliko su one željele pa čak ni onoliko koliko su zaslužile, već tačno onoliko koliko su sposobne podnijeti.
Postojeći dvoentitetski ustroj Bosne i Hercegovine nije problematičan sam po sebi, kao što sam po sebi ne bi bio problematičan ni onaj troentitetski niti onaj kantonalni. Problem leži u percepciji države kao teritorije a ne kao koncepta, uslijed čega sve domicilne politike za svoj ideal imaju teritorijalnu unifikaciju, svaka u skladu sa vlastitim ideološkim vizurama, umjesto izgradnje modernog i funkcionalnog društva u kom prosperitet neće biti isključivo partijska privilegija.
Međunarodna zajednica još je sa Inckom izgubila kredibilitet za odlučivanje o sudbini Bosne i Hercegovine, jer je upravo Incko otvorio Pandorinu kutiju svojim trapavim i nesprovodivim intervencijama na krivičnom zakonu, za kakve bi ga u njegovoj rodnoj Austriji momentalno hospitalizovali kada bi ih pokušao ugraditi u tamošnji pravni sistem. Kao da to nije bilo dovoljno, za njegovog nasljednika postavljen je bavarski činovnik Šmit, bez ikakvog diplomatskog iskustva i nedorastao zahtjevnom i senzitivnom poslu visokog predstavnika.
U navodnom nastojanju da odbrani Bosnu i Hercegovinu, Šmit je zabio glogov kolac u njen ustavnopravni poredak, posežući za maglovitim Bonskim ovlašćenjima i pokrećući, s aspekta prava, skandalozan postupak protiv Milorada Dodika, čime je tu zemlju uveo u najdublju krizu od završetka rata naovamo.
Ni Milorad Dodik nije pokazao da je u potpunosti dorastao ulozi koju odigrava pa je na svaki dobar potez dodavao i jedan loš, katkad čak i katastrofalan, sve više nalikujući na Aliju Izetbegovića koji je, prema vlastiom priznanju, do podne mislio jedno a od podne drugo, pa tako i Dodik danas do podne glumi kralja Petra I a od podne kneza Pavla.
Posebnu vrstu nedoraslosti iskušenjima trenutka pokazalo je političko Sarajevo, koje je očuvalo nepokolebljivu vjeru u konstrukt zvan međunarodna zajednica, istovremeno prespavavši sve metamorfoze te zajednice koja danas ne samo da ne postoji na način na koji je postojala u prvim decenijama po okončanju Hladnog rata, već je pitanje da li uopšte postoji.
Zbog toga bi po budućnost Bosne i Hercegovine i njenih žitelja bilo porazno i katastrofalno da ishod tekuće krize bude u vidu pobjede bilo Milorada Dodika bilo političkog Sarajeva, jer bi se na taj način ta zemlja zadržala u administrativno-birokratskim okovima odumiruće Evropske unije i jer bi na taj način ideal države kao teritorije zadržao svoj primat nad idealom države kao funkcionalnog koncepta.
Iluzorno je očekivati da će se postojeće političke strukture i u političkom Sarajevu i u političkoj Banjaluci prenuti iz svojih hipnotičkih košmara i okrenuti ka uvažavanju realnosti, ali zato će neke buduće strukture imati priliku da iz postojeće krize izvuku krucijalne zaključke i poučke, pa na njima da grade svoje politike koje će počivati na odbacivanju maksimalizma i isključivosti, a prevashodno na odbacivanju povijesnih konstrukata kao argumenata sa veoma suspektnom snagom.
Dejtonski mirovni sporazum stvorio je kompleksan društvenopolitički i pravni organizam nad kojim se nipošto ne smiju izvoditi mesarski zahvati, pa čak ni oni hirurški ukoliko skalpel drži ruka nevična tom poslu. Rješenje krize u Bosni i Hercegovini ne leži u teritorijalnom preustroju, već u dijalogu nekih novih političkih reprezentacija koje će biti sposobne da postave ključna pitanja i da odgovore na njih traže u prostoru kompromisa i u prostoru ideje javnog dobra.
Na kraju valja kazati da u Bosni i Hercegovini ipak postoje i ohrabrujući nagovještaji. Za razliku od domaćih i stranih političkih aktera, odreda nedoraslih svojim ulogama, žitelji te zemlje, s izuzetkom šačice egzaltiranih ostavljača komentara po portalima i društvenim mrežama, pokazali su upravo impresivnu zrelost u vidu blagorodne kurcobolje za operetske i vodviljske političke predstave.
Prije tri i po decenije, kada se raspadala Jugoslavija, tadašnji žitelji Bosne i Hercegovine bili su obuzeti kolektivnim očekivanjima, nadanjima i strahovima, pa ih je stoga bilo lako gurnuti u vrtlog ratnog ludila i od njih načiniti svojevrsne saučesnike zločinačkim politikama u Sarajevu, Palama i Grudama. Današnja blagorodna kurcobolja većine žitelja Bosne i Hercegovine opominje da one strukture koje razmišljaju o konfliktu kao mogućem putu do željenog raspleta krize, a takve strukture nipošto ne postoje na samo jednoj strani, ne mogu računati na naivnost društvenih masa obuzetih kolektivnim zanosima i strahovima, već će teret takvog zločinstva morati same ponijeti.
To je i pravedno, jer su partokratske strukture u protekle tri decenije Bosnu i Hercegovinu, odnosno Federaciju BiH i Republiku Srpsku, pretvorile u zemlju za koju ne vrijedi mrdnuti ni kurcem, a kamoli prstom na obaraču.
