Poslije obilaska Ajfelove kule i Monmartra ruskim turistima koji posjete Pariz najvažnije je bilo da se upute ka groblju Sen Ženvjev de Bua i sa sjetnim se uzdahom u grudima prošetaju alejama između grobova rusa, belogardejskih plemića, vojnika, sveštenika, velikih umjetnika, naučnika.
Nikakvo čudo ako se zna da groblje Sen Ženvjev de Bua sa preko 5200 grobova predstavlja najveće rusko groblje izvan Rusije.
Ovome groblju se prijeti da će zbog rata u Ukrajini biti iseljeno iako Ruska vlada redovno plaća koncesije za groblje. I jedan dio naslednika ruskih porodica uredno izmiruju grobarine za svoje sahranjene pretke. Čak da su i sve te porodice koje plaćaju održavanje groblja svojih predaka žestoki protivnici Ruske specijalne vojne operacije u Ukrajini to im neće mnogo pomoći pred francuskim vlastima koje nagovještavaju sumornu sudbinu opstojnosti grobnih mjesta na Sen Ženvjev de Bua.
Mnogo toga se promijenilo od davne 1927. godine, kada je zahvaljujući dobrotvorkama Doroti Pedžet, Eleni Orlov i njenoj sestri princezi Veri Meščerski obezbijeđeno zemljište za grobna mjesta Belogardejcima koji su napustili Rusiju poslije Oktobarske revolucije.
U slavu mrtvih rusa groblje je svojom atmosferom njegovalo duh, miris i prisutnost matuške Rusije. Kao što se vidi po fotografijama prostor groblja je hortikulturno tako uređen da bi svojim ambijentom podsjećao na pejzaž odakle su se sva ta imena u kamenu uklesana otisnula na svoje puteve bez povratka.
Groblje je pred drugi svjetski rat dobilo i lijepu Uspenjsku crkvu sa plavim kubetom lukovičastog oblika. Grobljanska crkva je izgrađena u stilu Novgorodskih crkava iz 15. i 16. vijeka.
Početkom 1960. godine francuske vlasti su pokušale da zatvore groblje Sen Ženvjev de Bua kako bi na njegovom mjestu gradile stambena naselja. Tada je nekoliko grobnica eshumirano a posmrtni ostaci odneseni i sahranjeni u Moskvi.
Ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio je groblje 2000. godine i odao počast sahranjenim rusima. Hoće li to biti poslednja počast odata sa visokog zvaničnog mjesta?
Na groblju Sen Ženvjev de Bua između ostalih sahranjeni su Ivan Bunjin, Andrej Tarkovski, Rudolf Nurejev..
Dok su još tamo na vrijeme smo da kratkim podsjećanjima odamo počast njihovim životnim djelima i grobnim mjestima.
Ivan Bunjin rođen je u Voronježu 1870. godine u porodici osiromašenog ruskog plemstva. Iz Rusije je emigrirao 1919. godine. Materijalno propadanje koje je tako lijepo opisivao u svojim djelima pratilo ga je do kraja života. Umro je u Parizu 1953. godine u nemaštini i samoći.
Ivan Bunjin je ne samo slavni ruski romansijer već i prvi ruski nobelovac. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1933. godine.
Iako poznatiji kao prozni pisac nego kao pjesnik, svojom poezijom Ivan Bunjin ostaje nezaobilazan u ruskim antologijama. Ljubav i smrt su bile njegove omiljene teme.
Za ovu priliku iz zbirke poezije “Grobljanska trava” biram Bunjinovu pjesmu “Natpis na kupi” a u pjesmi epitaf sledećeg sadržaja:
“Večno žive jedino beskrajno more i nebo
Večnost je samo za sunce, zemlju i njenu lepotu,
Večnost je samo za ono što spaja nevidljivim vezom
Dušu i srce svih živih sa tamnom dušom grobnica”
Andrej Tarkovski jedan od najvećih i najuticajnijih filmskih režisera u istoriji sedme umjetnosti rođen je 1932. godine u ruskom selu Zavaražje sa par stotina stanovnika. Sahranjen je u Parizu 1986. godine.
Autor filmova “Andrej Rubljov”, “Solaris”, “Stalker” živio je teški emigrantski život u Francuskoj boreći se da svoju porodicu preseli iz Moskve u Pariz. Da li je Andrej Tarkovski pronašao svoj mir ispod zvona Uspenjske crkve na groblju Sent Ženevjev de Bua? Da li će njegovo grobno mjesto Bog pogledati kao što je pogledao junaka njegovog filma “Andrej Rubljov”.
Sjetite se scene kada dječak iz filma “Andrej Rubljov” priziva u pomoć Boga da mu pomogne u izlivanju bronzanog zvona koje će zvoniti u božiju slavu. Dječaku je molitva uslišena. Zvono je rođeno. Zvono je zazvonilo savršenim zvukom.
Scena izlivanja zvona u filmu “Rubljov”, (Foto: Arhiva)
Do kada će zvoniti zvono Uspenjske crkve na groblju Sent-Ženevjev-di-Bua gdje je sahranjen Andrej Tarkovski sami Bog zna.
Andreja Tarkovskog nijesu interesovali filmovi koji donose profit, koji nude zabavu, lagodnost, užitak i povlađuju publici. Andrej Tarkovski je težio sakralizaciji umjetnosti. I grobni epitaf na grobu Tarkovskog o tome svjedoči.
Kraj uzglavlja Andreja Tarkovski piše “Čovjeku koji je vidio anđela”
Možda se na grobnom mjestu čovjeka koji je vidio anđela, kao posledica Rusko-Ukrajinskog rata koji prijeti da preraste u katastrofu svjetskih razmjera, u budućnosti pojavi postapokaliptička zona nalik onoj zoni koju je Andrej Tarkovski predstavio u svom čuvenom filmu “Stalker”.
Rudolf Nurejev ruski baletan, rođen je na transibirskoj pruzi u vozu za Vladivostok 1938. godine. Nurejev je emigrirao iz Sovjetskog Saveza 1961. godine zatraživši azil u Parizu. Bio je koreograf, igrač i direktor baleta Pariške opere. Sahranjen je na ruskom groblju Sent Ženevjev de Bua kraj Pariza 1993. godine.
Rudolf Nurejev je svojim nastupima baletsku umjetnost približio popularnoj kulturi. Kažu da je na istim pozornicama dobijao veće aplauze i od samog Mik Džegera.
Osmotrite pažljivo grob Rudolfa Nurejeva koji se nalazi na istom groblju gdje su u jednostavnijim grobovima sahranjeni njegovi zemljaci Ivan Bunjin i Andrej Tarkovski.
Ovo što vidite na grobu Rudolfa Nurejeva nije raskošni tepih. Ovo je epitaf neliterarnog tipa. Ovaj je grob, grob-tepih ili grob-ćilim, kako hoćete. Kada se bolje zagledate uočićete da je grob ruskog baletana Rudolfa Nurejeva izgrađen u stilu mozaika. Oštri kamenčići složeni u mozaiku dobili su umilnu mekotu koja asocira da se ispod ćilima nalazi dragocjenost zaklonjena od kiše, vjetra, sunca.
Baletska stopala koja su nekada meko i nečujno plesala po pozorišnom daskama kao po letećem ćilimu, po onom ćilimu iz arapskih bajki, po ćilimu koji je baletanu nekada život značio uznoseći ga u visine pozornice, ta stopala na ovom grobnom mjestu nađoše mir ispod mozaičkog ćilima koji smrt znači.
Možda vas ova priča i ove fotografije zaintrigiraju da ukoliko se nađete u Parizu obiđete rusko pravoslavno groblje Sent Ženevjev de Bua i odate počast jednom velikom svjetskom piscu, jednom velikom svjetskom režiseru, jednom velikom svjetskom baletanu i mnogim drugim tužnim emigrantskim sudbinama. Ugrabite da to uradite prije nego se promijene pravila pristupanja određenim grobljima i odnosi vlasti prema grobnim mjestima.
I mimo globalnih refleksija ratnih sukoba u Ukrajini slutim da svemoćni principi ekonomske održivosti neće zaobići ni groblja ni grobna mjesta. Možda će se na njih stavljati hipoteke, možda će se prodavati na licitacijama, možda će se pretvarati u fondove za odštete i investicije, možda će se sa njima trgovati kao što se trguje sa dionicama i državnim obveznicama.
Širenje brutalnih ratovanja i ratnih histerija koje je donio Novi svjetski poredak prijete da čak i groblja uđu u koloplete visokih državnih politika. I kažnjavanje mrtvih može postati dio paketa sankcija koje Zapad uvodi neposlušnim narodima.
Grobna mjesta i spomenici tuđih kultura, uz prećutnost ili meke odgovore vlasti mogu se naći na udaru vandala osvetnika. Imali smo prilike da to uveliko vidimo u državama istočnog bloka koje su poslije pada Berlinskog zida postale članice Evropske Unije i u kojima je krenuo talas rušenja kulturno istorijskih veza sa prethodnim vremenima.
Treba biti svjestan da u savremenom svijetu uvijek figurišu razmišljanja ekonomskog tipa, o isplativosti i profitu. Da djelanja te vrste postaju dominantna. Tragom njih postaviće se i pitanje do kada će mrtvi biti isključivi i ekskluzivni korisnici grobnih prostora?
Nekome to izgleda blisko fantastici ali ne znači da se ne može uskoro i dogoditi.
U vremenu svjetskih plenidbi i zamrzavanja imovina neprijateljskih država, njihovih zlatnih rezervi, novca, muzejskih vrednosti zapitajmo se što sve čeka eksteritorijalna groblja. Kakva će biti njihova sudbina? Može li se uopšte zaštiti i sačuvati opstojnost grobnih mjesta?
Kada groblja pod uticajem sve žešćih medijskih hajki čekićima i eksplozivom napadnu vandali, diverzanti i politički osvetnici svjetski mediji će to na svoj način protumačiti, relativizovati i “osuditi”.
Međutim kada groblja svojim aktima napadnu timovi državnih eksperata, ekonomista, pravnika, stručnjaka za razne blokade, arbitraže, odštete, dobićemo afirmaciju takozvanog međunarodnog prava.
Bez obzira što će se od ovo dvoje prvo dogoditi dužnost nam je da se kao civilizovani i vjerski prosvećeni ljudi zapitamo što će biti sa opstojnošću grobnog mjesta?
Na koji način ćemo ubuduće čitati epitaf Ivana Bunjina i tumačiti nestanak onoga :
“.. Što spaja nevidljivim vezom
dušu i srce svih živih sa tamnom dušom grobnica”
Ranko Rajković
