Piše: Ranko Rajković
Poslije silnih priča o našem srednjem vijeku i državnih proslava koje za njega vezujemo prirodno je da se zapitamo koliko uopšte traje taj srednji vijek i kakva se sve istorija u njega može upakovati.
Srednji vijek ima lijepa hronološka ograničenja. S jedne strane mu je Pad rimskog carstva a s druge strane Otkriće Amerike. Ako ga zamislite kao park onda mu je na ulazu razvaljena željezna rimska kapija a na izlazu široki prostor iza koga leži horizont i plovidba ka novom svijetu.
Čudite se kako su ljudi uopšte mogli živjeti u tom mračnom srednjem vijeku gdje je sve bilo nazadno i zatucano kako su nam to objašnjavali u školi. Naši učitelji ili nijesu znali ili nijesu smjeli reći da se u mračnom srednjem vijeku kriju najljepše svjetlosti nauke, filozofije, književnosti, umjetnosti…
Srednji vijek nam je u nasleđe ostavio brojne manastire i katedrale. U njima su se formirale škole i biblioteke. Sveštana lica su bili učitelji. Napredovalo je obrazovanje i nauka. Bez srednjeg vijeka danas ne bi imali tako bogate muzeje i galerije, raskošne građevine, dragocjene spise, velike umjetničke i književne teme.
Ako vam kažu da su u srednjem vijeku ljudi bili glupi jer su mislili da je zemlja ravna predlažem da im se suprotstavite sledećim komentarom:
“Ravan je ono što ima dužinu i širinu makar one bile i geografske”. Pamtenjakovićima možete spomenuti i hiperboličnu geometriju Lobačevskog. Usputno ih obavijestite da su nekoliko vjekova prije nove ere u Grčkoj postojali spisi o sferi koja rotira. Dakle i ravan i lopta su već bili uveliko poznati i matematički definisani mnogo vjekova prije mračnog srednjeg vijeka i sadašnjeg nebuloznog vezivanja srednjeg vijeka za Zemlju kao ravnu ploču.
Ranko Rajković: Naš srednji vijek – Razmišljanje o državnosti Crne Gore (1. dio)
Crna Gora svoj srednji vijek definiše na birokratsko-administrativni način. Srednji vijek je ono što naša vlast izglasa i pod svojim pečatom objavi u Službenom listu. Naše Vlade su srednji vijek uvrstile u svoje memorandume. Prije deset godina vlada Crne Gore donijela je uredbu po kojoj je te 2016. godine na svaki njen zvanični dokument morao biti utisnut logotip sa sadržajem „Decenija obnove nezavisnosti, Hiljadu godina državnosti”.
Ljeta Gospodnjeg 2026-te usvojen je novi logotip nove Vlade Crne Gore sa donekle skromnijim sloganom. Na njemu piše “Dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore”. Izostala je fascinantna brojka o Hiljadu i deset godina naše državnosti. Poput starog i novi logotip će biti utisnut na svim zvaničnim dokumentima koji izlaze iz vladinih institucija. Primjena logotipa obavezna je na svim službenim prepiskama, aktima i memorandumima državnih organa do kraja 2026. godine. Svako nepoštovanje smatraće se povredom radne obaveze s povlačenjem disciplinskih mjera. Logotip prati slogan “Da je vječna”.
Svoju državnu bit države potvrđuju raznim sloganima:
Među njima najpoznatiji je francuski slogan – „Sloboda, jednakost, bratstvo“ (Liberté, égalité, fraternité). Kineski glasi – “Služiti narodu”; Indijski – „Samo istina pobjeđuje; Grčki – “Sloboda ili smrt”
Neke se zemlje u svojim sloganima pozivaju na Boga kao Rusija – „S nama je Bog“; Engleska – “Bog i moje pravo”; Amerika “U Boga se uzdamo”.
Ljepše bi bilo da je naš slogan “Da je vječna” povezan sa slobodom, pravdom, jednakošću, istinom, Bogom, narodnim stremljenjima nego sa himnom proizišlom iz pera kontraverznog profašističkog političara i rigidne prokomunističke partije koja se o sloganu ni sa kim nije htjela dogovarati. Samostalno ga je izglasala. Iako se radilo o opštenarodnim nematerijalnim kulturnim dobrima naša himna, zastava, grb, slogan utemeljeni su kao vrhunsko dostignuće jednopartizma. Iz tog razloga mnogo stanovnika Crne Gore ima otpor prema simbolima koji su mu nametnuti primjenom sirove ideološke sile.
Ljudi imaju osjećaj da predmetni slogan “Da je vječna” zastupa partiju koja ga je samostalno donijela a ne na državu koja treba da objedinjuje sve svoje stanovnike nezavisno od toga za koga glasaju. Otuda podozrivost prema sloganu kod jednog značajnog dijela građana Crne Gore. Moguće da ih slogan podsjeća na samodovoljnost i apsolutnu vlast partije koja samu sebe a ne državu povezuje sa vječnošću i samoj sebi kliče “Da je vječna”
Vratimo se našem srednjem vijeku i umjesto romantičnih priča i maštanja analizirajmo njegove stvarne tragove na teritoriji Crne Gore. Lako ćemo se uvjeriti da je Crna Gora dokumentovana i prije pojave fašizma i antifašizma na koje se sadašnja država najčešće poziva. Materijalne tragove srednjeg vijeka na teritoriji Crne Gore najlakše je naučno i nepristrasno ispratiti preko graditeljskog, duhovnog, kulturnog, sakralnog nasleđa vidljivog na njenoj teritoriji.
Najkraće rečeno crkva Svetog Đorđa pod Goricom stara je 900 godina, Manastir Morača star je 774 godine, manastiri na Skadarskom jezeru Prečista Krajinska, Vranjina, Kom, Starčevo, Beška, Moračnik stari su između 700 do 900 godina, manastiri Đurđevi stupovi i manastir Savina su slične starosti.
Mnogo toga iz duha i istorije pomenutih građevina dovodi nas na umjetničku mapu svijeta. Na njoj se između ostalog pojavljuje i freska „Gavran hrani proroka Iliju“ iz manastira Morače, zadužbine dinastije Nemanjića. Ta freska je proglašena jednom od najljepših na svijetu (Pariz 1952. godine). Montenegrinski istoričari tvrde da ju je slikala okupatorska ruka. Kojih li budalaština i besmislenosti.
Srednji vijek su na presudan način obilježili karavanski putevi. Predstavljali su žile kucavice između naroda, gradova, država, civilizacija. Karavanske putevi su proslavila svratišta i pazarišta. Na svratištama se odmaralo na pazarištima trgovalo solju, žitom, uljem, vinom, začinima, tkaninama, krznom. Srednji vijek je zapamćen i po graditeljima hramova i po hodočasnicima, i po diplomatama i učenim ljudima koji su putovali svako za svojim ciljem šireći religiju, umjetnost, nauku, ideje.
Neki karavanski putevi su išli preko teritorije sadašnje Crne Gore ali značajnijeg traga ostavili nijesu. Preko ovih teritorija se brzo prelazilo. Nije bilo ni svratišta, ni pazarišta niti mjesta gdje su se sabirali, družili i razmenjivali znanja i iskustva učeni i bogati ljudi. Teritorija sadašnje Crne Gore nalazila se između Mletaka (Venecije) i Osmanskog carstva. Polazne tačke karavana bili su Kotor, Bar, Ulcinj, Skadar gdje je pristajalo i odakle je isplovljavalo razno brodovlje. Ciljne tačke su bile Carigrad (Istambul) i mnogi već uveliko razvijeni gradovi na istoku. Naši prostori su predstavljali kamenu pustinju na kojoj je bilo malo zadržavanja.
Začudićete se ako kažemo da je Crna Gora kao hiljadugodišnja država prve svoje pazarište odnosno mjesto za trgovinu dobila tek poslije Berlinskog kongresa. Teško je govoriti o državi u kojoj njeni žitelji nijesu mogli kupiti osnovne životne potrepštine niti stvari poput alapisa i papira, svijeće i gaza, tkanine, obuće, medikamenta a da ne izađu iz svoje države. Pazar u Kotoru je pripadao Austrougarskoj a pazari u Podgorci i Skadru Osmanskom carstvu. Dakle prvu sopstvenu prodavnicu smo stekli tek poslije 1878 godine. Znači li taj podatak ikome išta dok besjedi o našoj Hiljadugodišnjoj državnosti.
