Još nismo saznali ono najzanimljivije. Šta se događalo iza scene nekoliko dana i noći uoči sjednice Savjeta bezbjednosti UN o BiH.
Termin je u žurbi pomjeran da bi profesionalni diplomate, bilateralci i multiratelarci stigli da pripreme rezoluciju koju će ambasadori stalnih članica sutradan u diskusiji samo dotjerati i ozvaničiti.
Očekivalo se da će Šmit šestomjesečnim izvještajem politički sahraniti Dodika kao „jedinog krivca za stanje u Bosni na ivici obnove građanskog rata“.
Prethodno mu je Gabariel Eskobar zaprijetio da će ako vrati otete nadležnosti, „zaraditi sankcije i Srpsku dovesti u političku izolaciju i ekonomski očaj“.
Još prije toga odlazeći Incko je povampirio bonske nadležnosti i nametnuo zakon o verbalnom deliktu.
Šmit je mimo legalne procedure i uznos Rusima i Kinezima proglašen za visokog predstavnika.
Ustavni sud BiH, uz pomoć kontrolnog paketa stranaca, Srpskoj je oduzeo upravljanje šumama i zemljištem.
Nikada se Srpska i njen lider nisu našli na tako koordinisanoj i koncentrisanoj vatri Zapada i nikada, srazmjerno tome, bošnjačka strana nije bila toliko ushićena.
A onda je uslijedio preokret koji su bošnjački političari i mediji opisali kao trijumf zlog Dodika i zloćudne Rusije.
Amerika, Britanija i Francuska, odnosno Rusija i Kina, napravile su kompromis: Šmit i OHR su doslovno otpisani, a zauzvrat je produžen mandat EUFOR-a u BiH.
Šta se to promijenilo na američkoj strani od robusnog „povratka nezavršenim poslovima u BiH“ do unazad desetak dana?
Da li se radi o prenapregnutosti supersile i, poslije Avganistana, još jednom povlačenju sa sporednog kolosijeka u Bosni?
Da li su Amerikanci, pošto su se našli u cajtnotu oko mandata EUFOR-a koji je isticao 5. februara, po principu manje štete žrtvovali OHR i Šmita da bi zadržali vojno prisustvo u BiH?
Da li se radi o američkom prilagođavanju novom odnosu snaga u svijetu u kome će Vašington sve više graditi kompromise sa Rusijom i Kinom?
Da li su SAD najzad procijenile da je projekat izgradnje jedinstvene države BiH i bosanske nadnacije promašena investicija?
Da li je uz vještu diplomatsku podršku Rusije i Kine ipak presudio nepopustljiv stav prije svega Srpske, ali i Srbije?
Na jednoj od nedavnih konferencija za štampu u Beogradu, Dodik je podsjetio da je njegov svojevremeni pokušaj da referendumom vrati jednu otetu entitetsku nadležnost za pravosuđe odgodila Ketrin Ešton dolaskom u Banjaluku sa obećanjem će se to riješiti saradnjom RS i EU, a onda od toga ništa nije bilo. Vučić je pak rekao da Srbija podržava Dejtonski sporazum, da nikome neće uvoditi sankcije i da će granice Srbije biti otvorene.
Moglo se dešifrovati da će Dodik istrajati na odluci da Skupština RS poništiti sve otete nadležnosti i nametnute zakona koji se kose sa Dejtonskim ustavom BiH, a da Vučić neće sprovoditi kaznene mjere protiv funkcionera RS koje najavljuju SAD i EU.
Pride, Dačić je sutradan u Banjaluci dodao: „Srbija stoji iza Srpske!“
Poslije sjednice SB UN Senad Avdić je u „Slobodnoj Bosni“ rezignirano sumirao: „Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu nego oni koji su, navodno, bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?“(25.10).
No, čemu njegovo vajkanje za cjelovitom BiH kada je Srpska i ne dovodi pitanje?
Treba li po stoti put ponoviti da Srpska sve čini da bi rehabilitovala izvorni Dejtonski sporazum, a u njemu jasno piše da je Republika sastavni dio BiH?!
Nesporazum je u tome što je za Bošnjake Bosna cjelovita samo ako je državno centralizovana i nacionalno unitarizovana ili, kako oni ljepše kažu – jedinstvena. Ali, takve nema u slovu Dejtonu, nego u duhu naknadnih intervencija visokih predstavnika.
Haris Silajdžić otišao je i korak dalje. U razgovoru za TV Fejs (29.10), uz uzajamno jadanje sa voditeljem Hadžifejzovićem što Amerika i Evropa ne preduzimaju ništa energičnije da Srbe dotjeraju u suru nego predlažu dijalog i kompromise.
Poslovično isključivi ratni eks-premijer BiH diktira: „Hitno poslati vojsku na granicu sa Srbijom“.
Zašto li sad tek to?
Srpska namjerava da preuzme svoje ustavne nadležnosti u skladu sa Dejtonom u okviru svojih entitetskih granica i nema nikakve potrebe da oružano napadne FBiH. Bošnjački političari su, naprotiv, ti koji spominju da će ih oružjem spriječiti.
Silajdžić ističe i da se Srbija najviše naoružava u regionu, iako još niko u Srbiji nije iskazao teritorijalne pretenzije na četiri i po kantona sa muslimanskom većinom u FBiH.
Usput, na koju li vojsku Silajdžić računa da bi branila granicu BiH na Drini?
Devedeset odsto teritorije BiH koja graniči sa Srbijom pokriva RS, a Oružane snage BiH čini i srpska komponenta. Elem, kao da računa da će Srbi u Srpskoj da brane BiH od Srba iz Srbije!?
Nedžad Latić, urednik „Ljiljana“, u Bosnia tajmsu skida sve po spisku i Bakiru Izetbegoviću i reisu Kavazoviću, kao dvojici prvih u Bošnjaka.
Bošnjačka dijaspora lobira kod senatora u Kongresu SAD. Baronesa Nerminka Helić, porijeklom bosanska muslimanka, agituje u Domu lordova UK.
Par stotina sarajevskih građanista koji se okupljaju na Zidiću u Velikom parku protestuju pred američkom ambasadom i OHR-om.
Hadžifejzović na svojoj Fejs TV, proziva cijelu planetu: „Dužni ste da pomognete Bosni, dužni ste nam pomognete, dužni ste ….“
Dežurne kritičarke vlasti u RS Tanja Topić (NVO Fridrih Ebert) i Svjetlana Cenić (sarajevski Dani) nevoljko priznaju da je Dodik pobijedio, ali ne i da se na tome može završiti.
Opsjednuti Srpskom i Dodikom i ne primjećuju da građanska BiH pada i u Federaciji uvođenjem drugog izbornog korpusa i da je Palmerova specijalna misija izmjena izbornog zakona. I da će mu, Šmit koga su dočekali ovacijama, u tome asistirati jer je ostao bez posla.
Već je izjavio da ipak nije u redu da Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika, ali da će kao brojniji dobiti kompenzaciju na nižem nivou predstavljanja.
Ne primjećuju takođe da je Eskobar reterirao.
Prije sjednice SB UN prijetio je Dodiku da će „zbog njegove neposlušnosti Srpska dospjeti u „političku izolaciju i ekonomski očaj“.
Kasnije je izjavio da još uvijek ne odustaje od sankcija.
Zatim je rekao da bi za BiH bilo najbolje da funkcioniše po belgijskom modelu, a prema tom modelu i jeste pravljen Ustav BiH.
Da bi 08.11 u susretu sa članovima Predsjedništva BiH saopštio novi stav Vašingtona.
Kriza je izmišljena, sankcije se ne spominju, sarajevski ćevapi su izvrsni…
Komšićev i Džaferović izraz lica skrivale su sanitarne maske, Dodik se osmjehivao bez maske.
Ali, najzad, zbog čega sve to? Nije li prirodno da Srpska funkcioniše u skladu sa Ustavom BiH i da svaki narod bira svog predstavnika?
Čemu tolika medijska buka, tolike polemike, tolike priče o ratnoj opasnosti, o destabilizaciji regiona, toliko ljutnje na Srbiju i Hrvatsku, Rusiju i Kinu, Ameriku i Evropu, Palmera, Šmita, Eskobara i vlastite političare i muftije?
Glavnokomandujući EUFOR-a, austrijski general Placer, koji je sada jedini inokosni predstavnik protektorata u BiH, sve je objasnio vojnički kratko i jasno: bezbjednosna situacija u BiH je stabilna; vojska po ustavu pripada entitetima; međunarodna zajednica nema zakonskog osnova da spriječi Srpsku da je vrati; EUFOR može da funkcioniše i bez OHR-a.
Bošnjaci, istina, smatraju da formiranje hrvatske izborne jedinice znači korak ka trećem entitetu, a vraćanje Srpskoj entitetskih nadležnosti znači korak ka njenom odlasku.
Može da bude, al’ ne mora da znači.
Međutim, da jedinstvena građanska BiH upravo znači bošnjačku dominaciju uvjerili su se Srbi još na referendumu’92, a Hrvati izborom Komšića već tri puta.
Kada bi hladne glave malo razmislili, Bošnjaci bi shvatili da će Narodna skupština Srpske do kraja mjeseca vratiti otete nadležnosti, ali da Srpska neće otići iz Bosne, ako ništa – zbog toga da bi Kosovo ostalo u Srbiji.
Nisu to bosanski Srbi i Srbijanci, nego sve sami Srbi – jedan narod koji ima jedinstven nacionalni interes.
Nenad Kecmanović
Izvor: Sve o Srpskoj
