Piše: Rajmond Gus
Preveo: M. M. Milojević
Opšte je mesto reći da istoriju pišu pobednici. U vreme pisanja ovog eseja u Gazi je na snazi primirje, iako jednostrano, zato što kao i obično u takvim slučajevima Izrael nastavlja da sporadično bombarduje Pojas. Iskustvo prethodnih takvih primirja ne podstiče pouzdanje da će se ovo zadugo održati. Ipak, moglo bi biti korisno razmišljati o stanju koje je sada ustanovljeno i koje nameće pitanje: ukoliko je ovo kraj, koja strana je pobedila? Jedan način da se ovo odredi jeste da se pogledaju ratni ciljevi obeju strana i da se sagleda koji su ostvareni a koji nisu. Ukoliko je jedna strana ostvarila većinu svojih najvažnijih ciljeva ona je „pobedila“, ukoliko nije ona je „izgubila“.
Postoje, naravno, zapanjujuće razlike u raspoloživim resursima i kapacitetima dvaju strana: Izrael ima veliku i brižljivo obučenu vojsku sa praktično neograničenim snabdevanjem najmodernijim, visokotehnoloških naoružanjem na svetu, uključujući borbene avione, tenkove i helikoptere, dok palestinska strana predstavlja koaliciju milicija koju čini nekolicina boraca opremljenih ličnim naoružanjem, raketama domaće izrade i nekim improvizovanim sredstvima (od kojih je najveći deo izrađen, izgleda, od pokupljenih, neeksplodiranih izraelskih ubojnih sredstava). Ovo znači da su i mogući ciljevi kojima strane teže sistemski drugačiji.
Izrael je uspeo u sprovođenju masivnog razaranja, ali nisu ostvarili nijedan od svojih zvaničnih (ili poluzvaničnih) ratnih ciljeva. Nisu istrebili stanovništvo Gaze ili ga prinudili da napusti Pojas, uprkos dvogodišnjem opštem ratu; nisu porazili, razoružali ili raspustili Hamas, i nisu povratili svoje taoce vojnim sredstvima – praktično svi su vraćeni kroz pregovore sa Hamasom, iako su pregovori bili prema izraelskim rečima poslednja stvar koju su želeli.
Ukoliko je Izrael izgubio da li to znači da su Palestinci pobedili? Mogla bi se obrazložiti ova teza. Posle svega, proklamovani cilj Hamasa bilo je da pribave sredstva kojima bi mogli da otvore pregovore o razmeni zatočenika. Izraelci drže hiljade palestinskih zatvorenika, uključujući mnogo dece, i mnogi su u dugotrajnom zatočeništvu bez podignutih optužnica. Pošto prema međunarodnom pravu Izrael nelegalno okupira Istočni Jerusalim, Zapadnu Obalu i Gazu i pošto okupirana populacija ima pravo na oružani otpor protiv okupacione sile, zarobljavanje izraelskog vojnog osoblja je načelno potpuno legalno. Pošto je izraelska vlada u prošlosti bila voljna da vrši razmenu zatočenika, sticanje izraelskih vojnih zarobljenika delovalo je kao dobar način da se oslobode zatočeni Palestinci. Ispostavilo se da je to ispravna računica, pošto se uzajamno dogovorena razmena zatvorenika na kraju i desila.
Štaviše, možda nije preterano uočiti i jedan mogući krajnji cilj, naime, da se Izrael dovede u poziciji u kojoj će zbaciti masku liberalnog, racionalnog društva, i otkriti svoju pravu prirodu besudne i krvožedne zveri. Ukoliko je Hamas zaista imao ovakav cilj 7. oktobra, izgleda da su ga ostvarili preko bilo čijih očekivanja. Niko ko je posmatrao sa ushićenjem prenošeni genocid koje su Izraelske odbrambene snage (IDF) izvodile ne može više da razmišlja o Državi Izrael, cionizmu na isti način. Jednom kada su maske pale, postalo je teško da se ne vidi pravo cionističko lice. Događaji u Gazi su preoblikovali, možda trajno, ne samo stav prema sadašnjoj izraelskoj vladi i izraelskom društvu u celosti – koje je znatnom većinom i sa entuzijazmom podržavalo izvođenje genocida – već takođe i način na koji ljudi razmišljanju o celoj istoriji cionističkog naseljavanja Palestine.
Posmatranje razaranja u Gazi koje se uživo odvija je, drugim rečima, nepovratno izmenilo široko prihvaćeno sagledavanje izraelske prošlosti. Sve manje i manje ljudi sada razmišlja o njoj kao očajničkom pokušaju da se iznađe sigurno utočište za progonjenu grupu; sve se više sagledava kao još jedna instanca stare evropske kolonijalističke pripovesti, odnosno, poput britanskih naseobina u Irskoj, Australiji i Severnoj Americi, francuskih u Alžiru, južnoafričkog aparthejda i tako dalje. Ova ideja Izraela kao setler-kolonijalne države prisutna je unaokolo još od početka cionizma, i mnogi rani predvodnici opisivali su ovaj državotvorni projekat u tom pojmovnom okviru. Ovo gledište osnaženo je na Zapadu kada je istaknuti intelektualac Maksim Rodinson objavio esej „Izrael kao kolonijalni poduhvat“ (Israel, fait colonial) u časopisu Les Temps Modernes 1967. godine, ali je to bila jedna niša među različitim gledištima sve dok užasi u Gazi nisu postali toliko očigledni da je postalo nemoguće ignorisati ih. Sada su ta gledišta deo glavnog toka, i neće lako biti potisnuta.
Da li je Hamasovo delovanje 7. oktobra bilo neupitni „uspeh“? Teško je prihvatiti ovako nešto zbog zapanjujuće cene koja je plaćena: 70.000 dokumentovanih civilnih žrtava (uključujući 20.000 dece) uz još mnogo onih koji su i dalje zatrpani ispod ruševina, veštački izazvana glad, neizrecive smrti od dugoročnih, ali neposrednih ratnih posledica, hiljade amputiranih dečijih udova (od kojih su mnogi uklonjeni hirurškim intervencijama bez anestetika zato što je Izrael blokirao dostavljanje medicinskih potrepština), bolnice, škole i civilna infrastruktura koje su bombardovanjem pretvorene u gomile ruševina.
Ukoliko je upitna opšta procena događaja od 7. oktobra i njihovih posledica, možda Izraelci, takođe, mogu da tvrde da bi i njihov glas o ovoj stvari trebalo da se sasluša. Insistirati na „sopstvenom glasu“ ne znači diktiranje okvira rasprave ili raspolagati bilo kakvim pravom veta. I ne bi trebalo da očekujemo jednoglasje.
Da cena „uspeha“ može biti toliko velika da postane nepodnošljiva primetio je kralj Pir Epirski 279. godine pre Hrista kada je zapazio o bici kod Askuluma: „Još jedna ovakva pobeda i izgubio sam“. Da li je cena Sedmog oktobra bila vredna? Svaki pokušaj da se odgovori na ovo pitanje mora uzeti u razmatranje različite činioce, uključujući šta su bile alternative. Da li je status kvo pre Sedmog oktobra (decenijska izraelska opsada Gaze) bio dugoročno podnošljiv? Ko može da pruži odgovor na ovo pitanje? Ako većina Palestinaca misli da je ono što su morali da propate bilo vredno žrtve, da li su posmatrači iz daleka oni koji bi smeli da im protivureče?
Gubitak kontrole nad narativom o jednom sukobu nije najgora stvar koja može da se desi jednoj grupi, kao što ni puki vojni poraz, moglo bi se potkrepiti, nije najgore moguće ishodište rata. U Američkom građanskom ratu, unionističke snage Severa odnele su pobedu i njihova verzija dešavanja je ono što se sada čita, ali iako je Američki Jug bio razoren i politička struktura Konfederacije rasformirana, stanovništvo je nastavilo da postoji i na raspolaganju je mnoštvo prikaza rata sa pro-konfederacijskog stanovišta. Sudbina antičkog grada Kartagine je sa oba stanovišta zlokobnija: grad nije samo poražen nego su ga Rimljani zbrisali na kraju Trećeg punskog rata. Povrh toga, nemamo ni najmanju predstavu kako je Kartagina videla rat zbog toga što su kartaginski prikazi u potpunosti iščezli. Sve do modernih arheoloških istraživanja sve što smo znali o Kartagini, njenim ljudima i njihovim verovanjima bilo je ono što su nam saopštili njihovi neprijatelji, Grci i Rimljani.
Mnogi Izraelci ne žele samo da proteraju ili istrebe Palestince, oni žele da ubede ljude da oni nikada nisu ni postojali. Jasna je činjenica, međutim, da obilna dokumentacija zločina počinjenih u Gazi sada postoji i da je javno dostupna. Palestinska stvar u ponečemu podseća na protivljenje ratu u Vijetnamu ili na suprotstavljanje aparthejdu u Južnoj Africi, nešto što je podstaklo na delovanje ljude širom sveta, od kojih mnogi nisu neposredno uključeni i od kojih mnogi uobičajeno nisu zainteresovani; to je u dobroj meri ishodište izraelskog delovanja. Nastojanja Izraela i njegovih zapadnih saveznika da oblikuju narativ bilo je manje više u potpunosti neučinkovito. Budućnost je nepoznanica, ali možemo biti sa pouzdanjem uvereni da ko god bude pisao istoriju, izraelska želja da iz njenih zapisa istisne samo ime „Palestinac“ ostaće neispunjena.
Autor je američki politički filozof i istraživač devetnaestovekovne i dvadesetovekovne evropske filozofije; sada je profesor emeritus na Univerzitetu u Kembridžu; posebno su istaknuti njegovi doprinosi o filozofiji ideologije u delu The Idea of a Critical Theory kao i zastupanje političkog realizma u američkoj političkoj filozofiji; Alister Mekintajer (1929-2025), škotsko-američki etičar i politički filozof zabeležio je „da niko među savremenim moralnim i političkim filozofima ne piše bolje eseje“;
Izvor: New Left Review/ Sidecar
