Piše: Patrik Lorens
Nikada nisam pomislio da ću takav prizor doživjeti, ali eto — u ponedjeljak se obistinilo: Ahmed al-Šaraa pojavio se u Bijeloj kući na razgovoru sa predsjednikom Donaldom Trampom i uobičajenom svitom dvorskih čudaka, koji, izgleda, služe tome da „Trampster“ razumije bar nešto od onoga što mu se govori.
Terorista sa vašarske bine usred onog retro sjaja Ovalnog kabineta — ko bi mogao zamisliti tako uvredljivu sliku?
Al-Šaraa, kako će znati svako ko išta pažljivije prati, jedan je od onih sunitskih džihadista do lakata umrljanih krvlju, koji su tokom dugotrajne tajne zapadne operacije protiv Asadovog režima u Siriji mijenjali i svoja imena i nazive svojih krvoločnih milicija čim bi svijet otkrio ko su i dokle seže njihova surovost.
Al-Šaraa je u to vrijeme bio poznat kao Abu Muhamed al-Džolani — prezime koje otprilike znači „Onaj sa Golana“. Kao nekadašnji ljubimac rasipničkih operacija CIA-e i MI6, u godinama kada su američke i britanske službe finansirale, naoružavale i obučavale primitivne krvnike njegovog kova, danas je — ironije li — predsjednik Sirije. Do toga je došlo nakon finalnog anglo-američkog guranja koje ga je prije skoro godinu dana dovelo u Damask.
Al-Šaraa–al-Džolani započeo je svoju „briljantnu“ karijeru 2003. godine, kada je, sa samo 21 godinom, stupio u al-Kaidu u Iraku da bi se borio protiv američke okupacije (što je, mora se priznati, bar u tom segmentu imalo neku svoju logiku). Potom se povezao sa Islamskom državom, preko ozloglašenog Abu Bakra al-Bagdadija, kako bi raspirivao sunitski varvarizam u svojoj matičnoj Siriji.
Kada su CIA i MI6 „Arapsko proljeće“ u Siriji pretvorili u krvav oružani sukob 2011. godine (ili najkasnije početkom 2012), al-Džolani — tako se u međuvremenu zvao — pomogao je da se osnuje Džabhat al-Nusra, sirijska ispostava al-Kaide.
Ali već 2017. godine al-Nusra je dobijala vrlo nepovoljan publicitet, pa je al-Džolani promijenio ime grupe u Hajat Tahrir al-Šam, HTS, nakon spajanja sa… da prebrojimo… po mom računu, još šest nimalo umilnih salafističkih milicija.
HTS je već sljedeće godine bio zvanično označen kao teroristička organizacija od strane Sjedinjenih Država i Ujedinjenih nacija; al-Džolani je dobio istu etiketu, uz cijenu od 10 miliona dolara za njegovu glavu.
Odavno sam zaključio da svijetom upravljaju oni koji se ne vide. A teško je procijeniti kada su ti nevidljivi centri moći odlučili da al-Džolaniju kupe odjelo, savjetuju mu da se vrati na staro ime i učine ga — što bi se reklo — „legitimnim“.
Rehabilitacioni projekat
Prvi put sam naslutio da se nešto poput rehabilitacije sprema u aprilu 2021, kada je PBS emitovao prvi intervju sa al-Džolanijem u bilo kojem zapadnom mediju. U njemu, čovjek koji je nosio oznaku specijalno traženog teroriste, sjedi u plavom sakou i košulji zakopčanoj do grla, te obećava da će u Siriji osnovati „vladu spasa“. Martin Smit, uvaženi novinar — bar do aprila 2021. — klima glavom u potpunom povjerenju.
Tri godine i kusur kasnije, al-Džolani predvodi svoje skupo naoružane snage u munjevitom pohodu prema Damasku, podržan — kao i cijelo vrijeme — zapadnim silama, ovoga puta Turcima i, vrlo vjerovatno, ali nedokazivo, Izraelcima.
HTS još nije ni stigao do Damaska, a već su počele da se nižu hvalospjevi o tome kako će sve biti divno. Naslov u Telegrafu od 3. decembra glasi: „Kako sirijski ‘raznolikosti-naklonjeni’ džihadisti planiraju da izgrade državu“.
Sektarističko nasilje u kom je al-Šaraa živio i rastao sve ove godine nije stalo ni nakon što se proglasio predsjednikom za narednih pet. Nasilje nad Druzima, nad hrišćanima, nad Alavitima — sve se nastavlja, kao da je upravo to suština njegovog političkog projekta.
Područje pod njegovom kontrolom, sudeći prema oskudnim izvještajima, liči na pravi vrtlog sunitske brutalnosti. Dijelom je to, navodno, djelo stranih salafista koji nastavljaju da djeluju — po Šarainom nalogu? Uz njegovo prećutno odobrenje? — još od pada Asadovog režima.
Američko izdanje Spektatora u ponedjeljak je objavilo zanimljiv tekst Tija Padnosa, koji je proveo godinu dana kao zarobljenik HTS-a, pod naslovom: „Džihadista koga sam poznavao: život u zatočeništvu Ahmeda al-Šarae“.
Patrik Lorens: BRIKS pod udarom: Šta zapravo plaši Vašington?
Evo njegovog uvodnog pasusa:
„Dok Vašington danas prostire crveni tepih za bivšeg al-Kaidinog vođu, a sada sirijskog predsjednika Ahmeda al-Šarau, sirijske manjine i dalje žive u strahu. Vojska razaranja — nešto između Mad Max-a i Lollapalooze — kreće se kroz pustinju južno od Damaska.
Ko ih je poslao? Niko ne zna. Šta žele? Ni to nije jasno. Ali kao nekadašnji zarobljenik Šarainih džihadista, ne mogu reći da me išta od ovoga što gledamo u Siriji iznenađuje.“
O tome šta se danas dešava u Siriji u američkim mejnstrim medijima gotovo da se ništa i ne čita. Umjesto toga, čitaocu se serviraju bajke poput ove iz ponedjeljnog Njujork tajmsa, gdje Rodžer Koen opisuje „put gospodina Šarae od džihadiste koji je želio da ubija američke vojnike do današnjeg otmenog, besprekorno odjevenog državnika koji šarmira svijet“, pod naslovom „Sirijsko selo i dugi put do Bijele kuće“.
Samo ti nastavi prodavati još te uzvišene magle, Rodžere.
A evo šta, istog dana i u istom listu, piše i Kristina Goldbaum:
„Sastanak gospodina al-Šarae u Vašingtonu najnoviji je korak u transformaciji ovog islamskog bivšeg pobunjeničkog vođe, koji je nekada bio označen kao terorista od strane SAD, uz nagradu od 10 miliona dolara za njegovu glavu.“
Otmen? Pomirljiv? Besprekorno odjeven? Nijedno od toga. Ta odijela izgledaju kao jeftina krpa. „Najnoviji korak u transformaciji“?
Nadam se da vidite šta se ovdje dešava. Poruka je jasna: prihvatite ovog čovjeka onako kako ga centri moći predstavljaju, i nemojte se više osvrtati na put koji je prešao, na odsječene glave, niti na to ko je sve tu stajao iza njega.
Goldbaum zatim navodi da je al-Šaraa u Vašington došao „da potpiše sporazum o pristupanju 88 država u globalnoj koaliciji za poraz Islamske države, koja je i dalje aktivna u Siriji“. Izvinite — šta?
Al-Šaraa, koji je Islamskoj državi sve samo ne stranac, bio je pod američkim sankcijama kao terorista sve do prošlog petka, kada ga je Ministarstvo finansija povuklo sa liste; Sirija je, uprkos tome, i dalje označena kao država sponzor terorizma. I sada se on nalazi u Ovalnom kabinetu na nekakvoj svečanosti potpisivanja?
Doba sveopšte tajnosti
U ovom dobu sveopšte tajnosti možda nikada nećemo znati zašto su Tramp i njegov tim uveli al-Šarau u Ovalni kabinet. Moja pretpostavka je da je u pitanju dogovor o tome kako će al-Šaraa upravljati — odnosno, kako će mu biti naređeno da upravlja — svojim odnosima sa Izraelom, imajući u vidu da je cilj izraelske strategije da ono što se još formalno naziva Sirijska Arapska Republika pretvori u razbijeni mozaik dok vodi svoj „rat na sedam frontova“.
Ukratko, al-Šaraa je sada u potpunosti postao instrument imperijalne politike i njenih produžetaka. Dobio je zadatu ulogu — i postupaće po njoj.
Dok sam gledao kako taj salafistički ubica udobno sjedi u jednoj od onih imperijalnih fotelja, preko puta Trampa, sinulo mi je da sam u svom dugom životu već mnogo puta doživio ono za šta sam mislio da nikada neću vidjeti.
Samo sam na trenutak zaboravio šta je postalo od američke republike otkako su joj 1945. godine pobjede donijele više moći nego što je ikada mogla da nosi bez posrtanja.
Zato je besmisleno govoriti o „zgražavanju“. Al-Šaraa je krajnje ružan primjer, doveden u Vašington od najružnijeg političkog produkta koji je ikada sjedio u Bijeloj kući, ali on je samo jedan u dugom nizu diktatora i raznih mračnih tipova kojima se ukazivala ista čast.
Možda je — ako se to uopšte može reći — najprizemniji među njima, ali nije jedini, niti najgori u svakom pogledu.
Uzmimo, recimo, šaha od Irana kao jedan od ranih poslijeratnih primjera. Hari Truman ga je ugostio u Bijeloj kući 1949. godine, samo dvije godine nakon što je započeo Hladni rat — onaj isti koji je, u suštini, sam i pokrenuo — i četiri godine prije nego što su CIA i Britanci oborili demokratski izabranog Mohameda Mosadega u Teheranu.
A onda su još četvorica američkih predsjednika nastavila da mu otvaraju vrata: Džon Kenedi 1962, Ričard Nikson 1969. i 1973, Džerald Ford 1975. i Džimi Karter 1977.
Godine 1970. došao je red na Suharta. Nikson ga je pozvao u državnu posjetu pet godina nakon što su rijeke Indonezije potekle crvene od krvi — po najnovijim procjenama, milion ljudi koji su branili dostojanstvo koje im je neponovljivi Sukarno ulio u trenutku sticanja nezavisnosti.
Reagan je, kad je ugostio Suharta, priredio državnu večeru i hvalio tog surovog diktatora zbog njegovog „mudrog i postojanog vođstva“.
Augusto Pinoče bio je Karterov gost 1977. godine, četiri godine nakon puča koji je zbacio legalno izabranog čileanskog predsjednika Salvadora Aljendea. Efrain Rios Mont stigao je 1982, na Reaganov poziv, u vrijeme kada je — kao najgori od svih gvatemalskih vojnih diktatora — već duboko bio zagazio u kampanju terora i genocida koja je do danas ostavila trajne ožiljke u kolektivnom pamćenju gvatemalskih Maja.
I tako dalje, nažalost.
Svi ti ljudi — a ko bi ih sve prebrojao — imali su svoju svrhu, baš kao što je sada ima i al-Šaraa. Ako hoćemo da se zgražavamo nad tim što se ovaj čovjek našao u Ovalnom kabinetu, onda bismo morali da se zgražavamo nad cijelih osam decenija ponašanja američke imperijalne politike u svijetu.
Ovaj trenutak bar možemo iskoristiti da priznamo ono što već dugo stoji pred nama: da naši navodni lideri imaju sklonost ka masovnim ubicama, tiranima, genocidima i diktatorima svake vrste, a da istovremeno upravljačke elite Vašingtona gaje duboko nepovjerenje — čak i averziju — prema demokratiji, njenim procesima i svakome ko, van zapadnog kruga (a ponekad i unutar njega), stoji u njihovu odbranu.
Ovi ljudi nisu izuzeci niti „skretanja s puta“. Oni su stalna glumačka postava američke spoljne politike. Američka država je neke od njih sama stvorila. Nema sumnje da je stvorila i čovjeka koji danas sebe naziva predsjednikom Sirije.
Ne, Ahmed al-Šaraa nije nikakvo iznenađenje. On je samo najnovije lice jedne stvarnosti s kojom bi, najzad, trebalo da se suočimo.
Patrik Lorens, dugogodišnji dopisnik iz inostranstva, prije svega za International Herald Tribune, danas je kolumnista, esejista, predavač i autor. Njegova najnovija knjiga je Journalists and Their Shadows. Među prethodnim djelima izdvaja se Time No Longer: Americans After the American Century.
Izvor: Z Network
