„Borba protiv tiranije nije samo dužnost već je to ljudska dužnost najsvetija, i otuda i ova Andrićeva rečenica – `u ovom našem svetu sve se skupo plaća, a sloboda najskuplje`”, navodi Delić
„Njegoš i XX vijek” naslov je predavanja akademika SANU, prof. dr Jovana Delića koje je održao u podgoričkoj Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” u okviru manifestacije „Riječ Njegoševa”.
U predavanju se Delić fokusirao na deset eseja Ive Andrića u kojima se bavi Njegoševim đelom, naročito ističući „Trenutak u Toploj” i „Njegoš kao tragični junak kosovske misli”. Delić je govorio i o tome kako je Meša Selimović vidio i doživljavao Njegoševo đelo, a kroz razmatranje đela „Za i protiv Vuka”.
Andrić je, kaže Delić, najviše pisao upravo o Njegošu, a ovaj izbor govori i o tome da je Njegoš za nobelovca prvi i osnovni duhovni predak za prvi i osnovni stub tradicije.
– Vrednosno, Njegoš je za Andrića najveći nacionalni pjesnik, i koji je u redu najvećih pjesnika svjetske književnosti, koji ima stihove koje drugi evropske pjesnici nemaju, poput ovog – „neka bude što biti ne može”, a koji je zauvijek osvojio i fascinirao Andrića – kaže Delić. „Njegošu je teško naći ravna u našoj, pa i evropskoj knjževnosti”, govorio je Andrić, navodi Delić, dodajući da ga je stavljao u isti red s Homerom, Šekspirom i Geteom.
Akademik ističe i da je Andrić posebno isticao visine Njegoševe poezije, njegovu zanesenost metafizičkim i kosmičkim, a u odnosu na teškoće s kojima se u realnom životu crnogorski vladar i vladika suočavao.
Delić naročito ističe da je Andrić sam izabrao svoju pripadnost srpskoj književnoj tradiciji, što se očituje i kroz njegovo bavljenje i isticanjem značaja đela upravo Njegoša, kao i Vuka Karadžića. „Pišući o Njegošu Andrić piše o svojim pogledima na književnost”, ističe Delić, dodajući da Andrić kod Njegoša prepoznaje misaonost koju i sam njeguje. Zato, kaže on, Andrić doživljava Njegoša kao svog dvojnika.
Andrić: Sloboda se najskuplje plaća
Tokom predavanja Delić je naročito naglasio Andrićevo insistiranje na Njegoševoj čovječnosti, koja se ogleda pjevanjem o slobodi, protiv tiranije, o slobodnom čovjeku. Ujedno, to je i smisao književnosti, priča o čovjeku i čovječnosti. Jer, dodaje Delić, pjevati o čovječnosti znači pjevati o vječnoj borbi dobra i zla, borbi neprestanoj sa svojim i sa tuđinom, gdje je načelo borbe kosmičko načelo na oba svijeta.
– Sloboda je čovjeku data od Boga, i samo slobodan čovjek je puno ljudsko biće. Zato je pravo na slobodu i borba za slobodu božansko ljudsko pravo – navodi Delić, i dodaje, „zato borba protiv tiranije nije samo dužnost već je to ljudska dužnost najsvetija, i otuda i ova Andrićeva rečenica – `u ovom našem svetu sve se skupo plaća, a sloboda najskuplje`”.
Ž.J.
