Piše: Živana Janjušević
„Noć knjige“, manifestacija kojom se na vidljiv način obilježava 23. april – Svjetski dan knjige i autorskih prava, ove godine je u Crnoj Gori u organizaciji Sekretarijata za kulturu Podgorice i NVO „Kultura plus“ obilježen brojnim programima. Ujedno, bila je ovo prilika da se u savremenom trenutku i savremenom društvu, koje je, čini se na prvi pogled profitiralo korišćenjem novih tehnika i tehnologija, sveobuhvatnije sagleda uloga i status knjige, pisaca, ali i čitalaca. Prilika i da se čitaoci, bez obzira okrenuti klasično oblikovanoj, papirnoj knjizi, ili digitalnom formatu knjige, susretnu s piscima čija djela ih intrigiraju i inspirišu.
Prof. dr Slavica Perović, anglistkinja, prevodilac, autorka tri romana zasad, družila se sa čitaocima njenih knjiga u podgoričkoj knjižari „Kosmos“. Najviše interesovanja bilo je za posljednji u nizu njenih romana „Nova Nora“.
– Intimno, knjizi želim svako dobro i dugo trajanje. Nadam se da se neće dati, vjerujem da će samo mijenjati forme, ali da će čitanje kao potreba ostati, i to mimo onih 15 sekundi na koliko je svedena pažnja modernog čovjeka. Nadam se takođe da će čovjek htjeti svoj mozak da „upregne“ u nešto kvalitetno, a to je dijalog sa knjigom. To priželjkujem kao neko ko piše i ko bi želio da mu se knjige čitaju – rekla je u razgovoru za „Dan“ prof. Perović.
- Imate li Vi fidbek po pitanju čitanosti Vaših knjiga od izdavača i od knjižara?
– Mislim da je čitanost „Nove Nore“ veoma dobra, u knjižarama je već šesti mjesec u vrhu top liste prodavanosti. „Nova Nora“ akcelerirala je prodaju moja prethodna dva romana. Imala sam veliko zadovoljstvo da moj prvi roman „Life Lift“ doživi dva izdanja, što je za mene bilo izuzetno veliko iznenađenje, a mislim da se i dalje čita.
Mislim, takođe, da „Nova Nora“ potiče njegovo čitanje, kao i čitanje mog drugog romana „Beton bluz“. Postoje najave i da će i „Nova Nora“ doživjeti drugo izdanje, što priželjkujem i čemu se zaista nadam.
- Kao književnica publici ste se predstavili kao zrela osoba, formatirana profesorka i lingvistkinja, i naravno čitateljka?
– Čitanje me obilježilo, to je tačno. Praktično od trenutka kad sam naučila slova počela sam da čitam, i tu se javila potreba, praktično, strast za čitanjem. Da li se ta potreba javila zato što nije bilo mnogo čega drugog u vrijeme kad sam bila dijete i tinejdžerka, ili je to prosto bila moja lična usmjerenost, da ne kažem pozvanje, već više ne znam. Znam samo da sam se opredijelila za to da mi knjiga bude veliki izvor saznanja, oblikovanja životne filozofije i stalno društvo.
Lingvistika je bila moje cjeloživotno zanimanje, naučno opredjeljenje i predstavljala je moj profesionalni rad. Ona me prirodno odvela ka umjetnosti iako je vremenska disproporcija očigledna – kao lingvista stažirala sam decenijama da bih u nekom trenutku postala književnica.
- Teme Vaših romana su savremene, aktualne. Niste se upustili u neke istorijske vode, u neku epohu, nego zaista u nešto što je ono što živimo mi sada. Zašto tako?
– Zato što nisam htjela da idem linijom manjeg otpora. Ja bih divno mogla da uletim u Šekspirovo naručje, da se metaforički izrazim, i da tu ostanem čitavog života. To znači, da sa aspekta teorije analiziram njegov jezik i njegovu književnost i da mi tu bude naučnički udobno, da boravim umom i duhom u 17. vijeku i da ne moram nijednog trenutka da se bavim našom sadašnjošću i realnošću. Ali meni je upravo to bio izazov. Mislim da sam dužna kao intelektualka da kažem šta o tome mislim i da iznesem svoj stav. Kao neko ko promišlja svoje vrijeme i fenomene u njemu željela sam kritički da se na njih osvrnem, a stavove, filozofiju i kritički otklon otjelotvorili su moji junaci i junakinje u romanima. Zadatak im nije bio mali, pokazuju kako se u savremenom svijetu snalaze ili ne snalaze, koja rješenja traže i na koji način uopšte osmišljavaju svoje živote. Transpozicija realnog u imaginarno, ali ne nužno kategorijalno neprepoznatljivo. Vjerujem da je to onaj hrabriji dio mene radio i drago mi je što sam tako postupala. Mislim da tako treba. Lako je otići u prošlost i pisati o onome što je bilo. Tu je sve sigurno. Tu nema greške. A ja sam htjela da sebe intelektualno izazovem turbulentnom sadašnjošću i tom izazovu nisam odoljela. Imam pisce uzore, oni pišu tako da mogu da ih čitaju široke mase, a pritom pripadaju vrhunskim stvaraocima. Pominjem Orhana Pamuka, Harukija Murakamija, Margaret Atvud, to je recimo neki moj ideal koji stalno imam na umu.
- Jedan ste od rijetkih književnika-ca koju vrlo često susrećemo na promocijama knjiga drugih pisaca, gdje, ako smijem da primijetim, vrlo rado dolazite i često vrlo živo učestvujete u razgovoru.
– Prvo, smatram da je vrlo moralno dati podršku. Drugo, mislim da je pošteno svojim prisustvom učiniti da promocija ima smisla i dobije na važnosti, ne samo u pogledu popularisanja, već i uvažavanja onoga što pisac radi.
I treće, ja želim da budem informisana. I to informisana iz prve ruke. Znači, da ja čujem, da vidim, da promislim, da stupim u interakciju sa piscem, književnicom, da popričamo, razmijenimo mišljenja i tome slično.
- Da li Vas to možda ponekad opredjeljuje i da dalje čitate nešto od nekog autora?
– Nekad da, a nekad me odbije. To je onaj širi „balon“, ona aura koja ide uz stvaraoca, vi vidite da li postoji neka sličnost, neka mogućnost interakcije sa idejama koje taj pisac ima ili toga prosto nema. Nekada su neodoljivi i pisac i djelo, nekada samo djelo. Nekada nijedno. To je legitimno.
- Šta trenutno Vi čitate i na čemu trenutno radite?
– Trenutno čitam Kaningema, čitam njegov roman koji se zove „Dan“. On je, inače poznat po romanu „Sati“ gdje se tri lika tog romana povezuju romanom „Gospođa Dalovej“ Virdžinije Vulf. Prema tom romanu snimljen je i film sa Meril Strip i Džulijen Mur. „Dan“ je moderan roman, jedna izuzetna naracija sa izbrušenim stilom i maestralno datim likovima. Stvar je u interesantnoj priči i zapletu, roman je interesantan, tjera vas da promišljate likove na stranicama knjige i sebe i ljude van knjige. Dok čitamo mi upoređujemo – upoređujemo sudbine, upoređujemo ono što vidimo sa onim što je fikcionalni predložak romana i pitamo se kakav to roman svojim životom ispisujemo.
A, ja šta radim? Pa, pišem. Nešto će iz toga ispasti nadam se.
Izvor: Dan
