Razgovarao: Vojislav Durmanović
Radomir Jerinić je geopolitički analitičar programa RT Balkan. Student je međunarodnih odnosa na beogradskom Fakultetu političkih nauka. Nastupao je u podkastu Lokomotiva, a preko portala Društveni udar snažno kritikuje atlantizam i unipolarni poredak pod američkom hegemonijom iz ugla borbe za suverenost i samostalniji razvoj nacija Globalnog Juga. O neuralgičnim tačkama sa obe strane Gvozdene zavese u nastajanju govorio je ekskluzivno za Žurnal.
Radomire, ,,Evropa danas” je, kao i ona iz Krležinog eseja, ,,rafinirano bezglava”, a njene elite, posvađane ,,sa svojim intimnim lažima”, opet iz istorijskog ćorsokaka NATO prodora na Istok srljaju cevima i gusenicama po ukrajinskim stepama. Međutim, ti ukazuješ na to da diktat preke militarizacije vodi u postdemokratsku eru EU koju smo bili poznavali, neku vrstu vojno-makartističkog totalitarizma, ako sam dobro razumeo, na tragu moldavske krađe izbora u korist proevropskih snaga ili katil-fermana odmetnutog pravosuđa Kalinu Đorđeskuu u našem istočnom susedstvu. Kakav rasplet te dinamike očekivati u međuzavisnosti transatlantskih i zasebnih interesa briselske birokratije?
Radomir Jerinić: Kada govorimo o novoj eri postdemokratije čiji smo početak mogli pratiti u prethodnim mesecima u zapadnoj Evropi — radi se o praksi neskrivene manipulacije izbornom voljom u cilju osiguravanja onih rezultata izbora koje su određeni centri moći unapred odredili kao ispravne. Konkretne strategije mogu biti različite, od postizborne matematike (u Francuskoj i Nemačkoj), preko nameštanja rezultata (Moldavija) ili njihovog poništavanja (Rumunija) do dobro poznatih obojenih revolucija (Gruzija). Sve ovo pokazuje da je kolektivni Zapad konačno odustao od iluzije demokratije u onoj formi u kojoj je ona postojala u prethodnim decenijama, time dovodeći u pitanje moderno shvatnje republike i suverenizma čiji je nosilac na prvom mestu narod — o pitanju nacionalne države ne može biti ni reči, taj element evropske političke istorije i filozofije na Zapadu je napušten još davnih dana pod parolama inkluzivnosti i političke korektnosti. Posmatrajući savremeni period postdemokratije u (političkoj) zapadnoj Evropi možemo pronaći višestruke paralele sa srednjim vekom koji je bio obeležen političkom dominacijom Vatikana — ako je papa, u skladu sa katoličkom dogmom papske nepogrešivosti imao praktično božanski autoritet u krunisanju evropskih monarha, onda danas zapadni centri moći u skladu sa dogmama političke korektnosti i nekakve neuhvatljive demokratije kojoj samo oni imaju direktan pristup (baš kao papa Bogu u katoličkoj doktrini) dobijaju ,,božanski” autoritet da krunišu nove evropske monarhe koji ne služe narodu, već Vašingtonu. I ne moramo se zaustaviti tu — ako smo 1486. imali Malleus Maleficarum i katolički lov na veštice koji je neretko korišćen da pod izgovorom borbe protiv jeretika ukloni političke protivnike, onda danas imamo takozvanu cancel kulturu koja nije ništa manje beskompromisna, uporna i brutalna u svom obračunu sa onima koji u pitanje dovode vladajuću dogmu, iako su lomače prethodnih vekova sada zamenjene nešto civilizovanijim metodima (Muamer Gadafi ne bi se složio).
Potraga za paralelama između današnje političke situacije u zapadnoj Evropi i daleke prošlosti srednjeg veka ostaje na prvom mestu (bar nama) zabavan misaoni eksperiment, no uprkos tome, ona pokazuje da se zapadni centri moći u ovom trenutku nalaze veoma daleko od demokratije prethodnih decenija — kolektivni Zapad u celini, uprkos svim deklarativnim saopštenjima o državnom suverenitetu, pravu glasa i drugim sličnim vrednostima već dugi niz godina pretvara se u imperijalnu strukturu sa sedištem u Vašingtonu. I ovakav ishod, u svetlu politike američkog hegemonizma bio je sve samo ne neočekivan. No, implikacije su daleko značajnije od ukazivanja na dobro poznatno licimerje — imperijalizacija Zapada dolazi sa promenom kriterijuma suvereniteta što u pitanje dovodi čitav sistem međunarodnog prava koji je uspostavljen nakon Drugog svetskog rata. I upravo ova činjenica leži u osnovi globalne političke krize koju prate kako dezintegracija do skoro postojeće bezbednosne arhitekture, tako i praktični nestanak svakog značaja Ujedinjenih nacija. Drugim rečima, pokušaj Zapada da izmeni pravila toga šta je suverena država i šta je legitiman lider ujedno predstavlja udarac na same temelje globalnog političkog sistema koji se već sada nalazi na korak od potpunog kolapsa.
U isto vreme, na drugom kraju sveta, Donald Tramp, na čiju su demagogiju o izolacionizmu i dilbrokerskoj diplomatiji prvi upozoravali latinoamerički socijalistički lideri poput Gustava Pedra i Lule, razaračkom flotom u Karibima preti resursima prebogatoj Venecueli, takođe u ime borbe protiv narko-mafije i izbornih (ne)pravilnosti! Je li to još jedno trampističko ,,tresla se gora, rodio se miš”, ili Madurova mobilizacija opštenarodne gerile odražava izvesnost libijskog scenarija invazije?
Radomir Jerinić: Iako je američki ministar odbrane Pit Hegset kao zvanični cilj operacije Južno koplje istakao borbu protiv narkotika na zapadnoj hemisferi, struktura snaga uključenih u novoformiranu udarnu grupu ukazuje na daleko šire ambicije. Udari na civilne brodove za koje Vašington tvrdi da predstavljaju deo ilegalne flote južnoameričkih narko-kartela teško da zavređuju angažman strateških kapaciteta kao što su najveći vojni brod na svetu ili strateški bombarderi dugog dometa opremljeni naprednim ofanzivnim sistemima predviđenim za udare na ciljeve zaštićene sredstvima PVO. Drugim rečima, svi su izgledi da je reč o nastavku procesa uspostavljanja totalne kontrole nad zapadnom hemisferom koji smo mogli pratiti od neformalne aneksije Paname i njenog potpunog potčinjavanja američkim interesima, preko pritisaka na suverenističke snage Južne Amerike, pre svega Venecuelu i Brazil. Iako ovakvo delovanje na prvi pogled predstavlja odstupanje od strategije preorijentacije SAD ka azijsko-tihookeanskom regionu, ovde je reč o kritično važnom projektu zaštite ranjive južne granice koja predstavlja jedini pravac na kom Vašington ne može računati na zaštitu ni okeana, ni NATO saveznika. Jučerašnja formalizacija američkih vojnih aktivnosti (prevazilaženje birokratskih deklarativnosti) u Karipskom moru nesumnjivo povećava rizik od dalje eskalacije tenzija, a tako i šanse za otvorenu agresiju na Venecuelu čije vlasti Vašington direktno optužuje za koordinaciju aktivnosti neuhvatljivog — i prema mišljenju brojnih analitičara, nepostojećeg — Kartela Sunca. Uprkos tome, otvorena demonstracija sile koju vidimo na terenu u ovom trenutku ostaje, na prvom mestu, sredstvo pritiska, i to ne samo na Karakas, već i na sve druge suverenističke snage Centralne i Južne Amerike koje odbijaju da se potčine diktatu Vašingtona. Ali, ukoliko vlada Nikolasa Madura ne poklekne pod pritiscima, SAD se mogu odlučiti na radikalne korake kako bi od nepokorne Venecuele napravili primer za druge zemlje regiona, posebno one poput Kube koja je već otvoreno osudila američke pritiske na Karakas.
Čini se, možda i zbog ustaljenog arhetipa o petsto godina ropstva u srpskoj istorijskoj svesti, da je privredni procvat Kine, koja je od svetske fabrike izrasla u svetskog inovatora, ne samo izazov za model međunarodnih odnosa koji su nametnuli pobednici Hladnog rata, već za sami petovekovni poredak, od osnivanja Istočnoindijske kompanije od naftnih pohoda po Bliskom istoku, u kojem je zapadnoevropski Prvi svet, radilo se o Londonu, Berlinu ili Vašingtonu, bio globalni hegemon. Čemu sve mali narodi poput našeg, razapetog između slobodarskog moralnog legata i želje da nas belosvetska nametanja nekad i zaobiđu, mogu bez romantizovanja da se nadaju od integracija sa silama globalne većine u BRIKS-u, koje prevođene Kinom izranjaju sa zapećka svetske ekonomije?
Radomir Jerinić: Sve pomenuto u tvom pitanju bih svrstao u pojam multipolarnost. Što se tiče multipolarnosti, rekao bih je isuviše rano pričati o njenim talasima na ovim prostorima. Lično smatram da, makar u narednih pola veka, neće doći do dovoljnog slabljenja SAD-a da bi ista morala da pristane na rekompoziciju sveta, što bi bila naša jedina šansa. Više sam sklon teoriji da će svet ući u novu blokovsku podelu interesnih sfera, gde ćemo mi, nažalost biti svrstani na imperijalističkoj strani gvozdene zavese. Što zbog trenutnih geostrateških postavki, što zbog infantilnosti aktuelnih vlasti u Beogradu, koji sve više klize u rusofobičan diskurs i ubrzavaju krcanje na EU Titanik.
Situacija sa borbom Istoka protiv imperije je danas znatno drugačija nego pre pet godina, ali plašim se da je sukob između hegemonije Zapada na čelu sa SAD i multipolarnosti daleko od okončanog. Štaviše, rekao bih da će to pitanje biti ,,veliko pitanje” 21. veka na sličan način na koji je to bilo pitanje kolonija u prošlom veku. Moglo bi se reći da je pitanje ostalo isto, samo se o njemu sada govori u drugačijim terminima.
Posebnu krizu očekujem krajem decenije, u periodu 2027-2030. kada se očekuje završetak priprema NATO za rat sa Rusijom, odnosno SAD za rat protiv Kine — interesantno je da u oba slučaja vidimo zamenu teza. U Evropi govore da će Putin udariti do kraja decenije, a u SAD da će Kina izvršiti invaziju na Tajvan do 2027. godine.
A proletos je u Beogradu boravila delegacija Nigera, zemlje Sahelske konfederacije koja je odlučila da se u nepokolebljivoj borbi za raskidanje ekonomske zavisnosti i prehrambeni suverenitet, čija je personifikacija postao kapetan Ibrahim Traore, snabde srpskom poljoprivrednom mehanizacijom. Šta je ključ i garant tog razvojnog modela država iz takozvanog ,,Pojasa pučeva” gde su oficirski pokreti pomeli preostatke neokolonijalizma, kakvi su izgledi za njegov izvoz u druge krajeve Afrike ili svetske periferije?
Radomir Jerinić: O mogućnosti ujedinjenja Malija, Nigera i Burkine Faso u jednu državu, isprva konfederalnog, a potom i federalnog uređenja govori se još od 2023. godine — tada sam pisao da ova mogućnost zaista i postoji, imajući u vidu istorijske, kulturološke i političke datosti koje, pre svega, proizilaze iz ne tako davne kolonijalne prošlosti afričkih država. Granice koje su povukli bivši kolonijalni upravnici ni približno ne prate etničke granice — primera radi, samo u Maliju živi 8 velikih etničkih grupa, a u aktivnoj upotrebi nalazi se do 80 jezika. Sve ovo doprinelo je tome da u Africi koncept nacionalne države kakav je (nekada postojao) u Evropi prosto nikada nije zaživeo na isti način. Stoga, ujedinjenje trenutnih država posmatra se gotovo isključivo iz ugla praktične koristi. Za ovakav razvoj događaja zainteresovana je i Rusija koja investicijama u modernizaciju, razvoj i dalju integraciju Saveza Država Sahela, odnosno buduće Sahelske konfederacije doprinos izranjanju moćne suverenističke vojne i političke sile u zapadnoj Africi koja će, kao i do sada, igrati ulogu u promociji antikolonijalizma na čitavom kontinentu — u ovom pogledu, značajni uspesi u pogledu promene perspektive šire javnosti već su postignuti u Senegalu i Čadu, i lično očekujem dalji rast antikolonijalnog trenda zahvaljujući odlučnosti i harizmi Ibrahima Traorea. U končnici, SDS (Savez Država Sahela) tako predstavlja veliki strateški projekat Moskve u Africi. Što se imperije tiče, u svetlu sve direktnijeg antiruskog delovanja SAD u istočnoj Africi, kako u vojnoj, tako i političko-informacionoj sferi, pokušaji Vašingtona da ograniči uticaj Moskve u Sahelu kojim u ovom trenutku dominiraju suverenistički orijentisani Mali, Niger i Burkina Faso teško da predstavljaju iznenađenje — vojno-ekonomski savez tri države koji se ubrzano razvija u pravcu konfederacije predstavlja ozbiljan izazov američkim planovima za dominaciju na crnom kontinentu. No, za razliku od slične situacije u Sudanu, u Sahelu SAD ne deluju direktno protiv ruskih interesa — naprotiv, Vašington priznaje značajnu ulogu Moskve u stabilizaciji regionalne bezbednosne situacije, istovremeno pokušavajući da nametne sebe kao perspektivnog partnera koji će tokom dužeg vremenskog perioda preuzeti ulogu Rusije kao strateškog partnera Saveza Država Sahela. Stoga, svi su izgledi da Vašington u Sahelu kreira problem koji predlaže da reši, na sličan način na koji je to učinio u DR Kongu gde sada američka privatna vojna kompanija osigurava zaštitu strateških objekata od militanata grupe M23 koja i sama deluje u svojstvu američkog satelita u regionu.
Kad smo kod toga, sve upućuje na to da su nepojmljiva osionost i brutalnost telavivskog režima u genocidu nad Palestincima Gaze upravo rezultat hibridnih napora, što intervencionizmom, što klijentelizmom, Izraela i kolektivnog Zapada na izolaciji palestinskog pitanja od saveznika u arapskom i muslimanskom svetu, rascepkanom na neprirodne dinastičke tvorevine nalik na Kinu iz Veka poniženja, što je i bio okidač Hamasovog prepada 7. oktobra…
Radomir Jerinić: Rekao bih da je pitanje Palestine završni čin projekta dekonstrukcije iranske proksi-mreže koja je u ovom trenutku praktično svedena na jemenske Hute, neki bi rekli i šiitske grupe u Iraku, ali mislim da i te organizacije već duže vreme deluju kao saveznici Teherana. Gazu verovatno čeka neka forma međunarodne uprave koja teško da će predstavljati bilo šta više do pripreme za formalnu aneksiju — ovde će priča Zapadne obale verovatno biti završena prva. Na kraju dana, Vašington je još jednom uspeo da nametne rešenje u skladu sa svojim interesima — da li će to biti dovoljno da se spreči neka nova kriza u bliskoj budućnosti drugo je pitanje, i svi su izgledi da je odgovor ne. Izraelu je neophodan spoljni neprijatelj. S druge strane, imamo i objavljeni plan izraelskog političkog vrha koji podrazumeva sprovođenje vojne operacije velikih razmera na čitavoj teritoriji pojasa Gaze — ova odluka kojoj su se, prema preliminarnim informacijama, suprotstavili neki visoki izraelski oficiri doneta je u svetlu nedavnog izglasavanja de jure aneksije Zapadne obale u izraelskom Knesetu.
Korak ka praktičnom brisanju enklave sa mape lako se može pokazati kao početak nove regionalne krize što bi nesumnjivo privuklo pažnju Moskve, posebno imajući na umu zvaničan stav Rusije o neophodnosti formiranja suverene i nezavisne Palestine u granicama utvrđenim na platformi Ujedinjenih nacija 1967. godine.
Indikativno je da do ovog razvoja događaja dolazi u trenutku kada Tel Aviv uspostavlja kontakte sa političkim rivalima Hamasa na teritoriji Gaze — u svetlu kritične humanitarne situacije, stanovništvo teško stradale enklave može podržati ove snage u zamenu za fizički opstanak. Na taj način, Izrael u kratkom vremenskom periodu može i anektirati Zapadnu obalu i uspostaviti marionetski režim u Gazi, čime se u praksi eliminiše i poslednja mogućnost da Palestina ikada ostvari suverenitet garantovan međunarodnim pravom. U svemu ovome posebno se ističu neubedljivo protivljenje arapskog sveta, kao i apsolutna pasivnost UN — međunarodne reakcije nedvosmisleno pokazuju da ekspanzionizam Izraela neće naići na ozbiljan otpor.
Tiha likvidacija Palestine, u svakom njenom obliku, otkriva se kao još jedan podsetnik da je međunarodno pravo mrtvo slovo na papiru — i da je vojna sila jedini stvarni garant opstanka.
Kako, na kraju krajeva, ocenjuješ svrsishodnost nuklearnih testiranja kao mere reciprociteta danas? Može li se, kao u slučaju disciplinovanja Irana letos, govoriti o nuklearnom aparthejdu prema zemljama pod opsadom globalnih policajaca?
Radomir Jerinić: Mišljenja sam da su nuklearna testiranja ograničena na populizam, strateški manevar odvraćanja i mehanizam povratka dominante pozicije u bilateralnim procesima. Mislim da narativ o upotrebi takvog ofanzivnog potencijala nema nikakvo implementaciono uporište u stvarnosti.
Hvala ti što si govorio za naše čitaoce!
Radomir Jerinić: Hvala tebi dragi Vojislave, hvala redakciji na ukazanom poverenju i nadam se daljoj saradnji u različitim okvirima!
