Konkretne parole, simbole, lica, ikone kako „fašizma“ tako i „antifašizma“ su priča s kojom je još teže izaći na kraj u savremenoj Crnoj Gori. Kao i u primitivnim društvima, uzaludno je bilo koga odučavati od tih amuleta, amajlija, relikvija … Mora se primijetiti da takav prosvetiteljski posao, bez izuzetka, nosi rizik, kako za onoga ko na te toteme ostaje ravnodušan, ko ih ne prihvati ili ne proslijedi o njima glas na način na koji njihov nosilac i propagator to očekuje, tako i za one koji se takvim simbolima suprostave kao anahronostima.
Crna Gora je jedinstvena po mnogo čemu. Zaboravimo načas njenu divlju ljepotu, hiljadugodišnju državnost, velikane, poslenike, uglednike, njen multietnički sklad, čojstvo, junaštvo, obraz, slavnu istoriju, proevropski put … Pozabivimo se njenim običnim žiteljem. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja u kojoj se čovjek bez zastave doživljava kao provokacija. Čovjek bez zastave u Crnoj Gori je ni tamo ni ovamo. Takav čovjek provocira i one tamo i ove ovamo. Ljude sa razvijenim zastavama Crna Gora i njeni regioni knjiže ili kao patriote ili kao izdajnike, zavisno od boje i simbola koji se na zastavama nalaze.
Sedam decenija poslije sloma fašizma Crna Gora je nametnula svom običnom žitelju osim ZASTAVE i (ANTI)FAŠIZAM kao nasušnu društvenu temu. Crna Gora se opsesivno bavi ovom složenicom ne u njenom pojavnom i istorijskom kontekstu već u korist veoma unosnog političko-ideološkog biznisa. Kao posledicu toga dobili smo zaglušujuće visokofrekventno pitanje koje glasi – Ko su u Crnoj Gori fašisti a ko antifašisti? Priče o fašizmu i anatifašizmu bogato su začinjene smjesom nacionalizma, klerikalizma, šovinizma, radikalizma, građanizma.
Fašizam i antifašizam u Crnoj Gori najčešće se manifestuju tokom međusobnih etiketiranja prisutnih u svakodnevnim saopštenjima partija, organizacija, udruženja i saveza koji su registrovani u Ministarstvu pravde. Da bi elegantnije objasnili specifičnosti, ne zaboravimo, propisno registrovanog CG fašizma i CG antifašizma stavićemo i jednu i drugu odrednicu pod navodnike. Dakle sedam decenija poslije sloma fašizma, neki novi „Fašisti“ nazivaju neke nove „Antifašiste“ i starim i novim „Fašistima“. Važi i obrnuto. Neki renovirani „Antifašisti“ dokazuju svoj „Antifašizam“ upirući prstom u sve one koji se ne priklanjaju, uglavnom partijskim parolama, uz obavezni uzvik eno ih novi „Fašisti“ naslednici i obožavaoci starih „Fašista“. Za medijsku scenu Crne Gore najzdravije bi bilo da Fašizam i Antifašizam u svim javnim oglašavanjima budu pod navodnicima jer je obesmišljeno kako njihovo stvarno značenje tako i ono simulirano značenje pripremljeno po crnogorskom „proevropskom“ receptu.
Konkretne parole, simbole, lica, ikone kako „fašizma“ tako i „antifašizma“ su priča s kojom je još teže izaći na kraj u savremenoj Crnoj Gori. Kao i u primitivnim društvima, uzaludno je bilo koga odučavati od tih amuleta, amajlija, relikvija … Mora se primijetiti da takav prosvetiteljski posao, bez izuzetka, nosi rizik, kako za onoga ko na te toteme ostaje ravnodušan, ko ih ne prihvati ili ne proslijedi o njima glas na način na koji njihov nosilac i propagator to očekuje, tako i za one koji se takvim simbolima suprostave kao anahronostima.
Za današnju Crna Gora nije pretjerano reći da je svojim društveno-političkim razvojem u nasleđe dobila društvo koje nije probudila i osvijestila već naprotiv, zbunila ga i zbrčkala prevashodno ideologijama, kultevima, predrasudama, ispraznim parolama, neradom i ksenofobijama. I što je najgore ta proevropski deklarisana, politička Crna Gora potrudila se iz sve snage da društvo takvim i održava. Olako bi, a dijelom i olakšavajuće bilo reći da je crnogorsko društvo podijeljeno. Crnogorsko društvo je suštinski nezrelo da sagleda sebe iznutra i postavi pitanja koja ga se sudbinski tiču. Crnogorsko društvo se iscrpljuje besmislenim lozinkama i odzivima. Ko ne odgovori na lozinku unaprijed dogovorenim odzivom slijedi mu stigmatizacija i javni linč. Između ostalih u ovom trenutku najaktuelnije lozinke su – Genocid i poricanje genocida u Srebrenici, Rat u Ukrajini i produžetak rata do dobijanja konačnog pobjednika. Lozinke su i Milo i Vučić sa svojim zatvorenim ili otvorenim Balkanom kao faktorima njegove stabilnosti i nestabilnosti. Ne treba zaboraviti ni dvije dominantne floskule koje takođe funkcionišu kao lozinke.
Jedna se odnosi na širenje jednog svijeta (Srpski svet), druga na slavljenje vječnosti drugog svijeta (Da je vječna Crna Gora) ….Da nije naznake u zagradama neupućeni bi mogli pomisliti da se ovdje radi: u prvom slučaju o eksploziji tehnologije i nauke a u drugom o dokučenoj tajni vasione.
Analitički sagledano Crnogorsko društvo zaslužuje snažnu podršku kao društvo sa disleksijom*. U našem slučaju disleksija je kompletna. Predstavlja ne samo poremećaj u učenju, već i u pisanju, tumačenju, kodiranju riječi i gore opisanih pojmova. Tri decenije Crnogorsko društvo čita jedan te isti red sa istim porukama, oporukama, parolama… Nikako da krene dalje. Koliko zaslužuje da se izliječi od poremećaja disleksije Crnogorsko društvo zaslužuje i da svoju javnu političku scenu oslobodi tzv. političke elite (priličnije je reći bižuterije) koja je dok je narod uporno čitao jedan te isti red, intezivno čitala između redova i zaradila na milijarde eura. Zaslužuje Crna Gora da takvi budu privedeni porezu i pravdi nezavisno od količine rodoljublja i mjesta na Forbsovoj listi svjetskih bogataša. Kome je stalo i ovaj tekst može pročitati između redova tim prije što se namjeravam dotaći još nekih tema na pravcu koji se imenuje trećim putem.
*Disleksija je jedna od nekoliko teškoća u učenju. Disleksija je poremećaj koji obilježavaju teškoće u kodiranju pojedinih riječi. Disleksija često uključuje probleme u čitanju i probleme u pisanju.
Ranko Rajković
