Niko se priprosto ne razmeće imetkom ili nekim slučajem stečenim bogastvom, kao sirotinja. Posebno siroti duhom.
Pogledajte samo u svom komšiluku razne protuve za koje ne znate čime se bave, i da imaju ikakav konkretan posao, kako se bahato razmeću: odjećom, automobilima, novcima, ponašanjem… Kako neki sitni činovnik iz ministarstva da čitavu platu za skupu košulju i šljašteće manžetne. Da se vidi da ima. Nikola Petrović je vladao Crnom Gorom gotovo šest decenija, a i sam je bio slab na luksuz, morao je praktično ‘zakonom’ zabraniti da najobičniji svijet prodaje parče zemlje ili stoku da bi kupio preskupo svitno crnogorsko, da bi se u njemu pojavio među ljude dva puta u godini.
A ono bi, što kaže Matija, „ukrasilo i bukvu s’ Ivanova dola, a kamoli Perka Pušeljina“.
Kad vidiš ove naše Perkove i pogledaš pristojan i uređen svijet obuzme te neki prilično neugodan stid. Evo samo dva primjera koja su kod mene izazvala takvu nelagodu. Prvi se odnosi na predsjednika Austrije Aleksandra Van der Bellena.
Iako je prva glava jedne od najsređenijih evropskih država po jednostavnosti ponašanja i po stajlingu nikada nebiste rekli da je predsjednik neke države. Ovaj državnik na posao dolazi u najobičnijem odijelu, često i sa ruksakom na ramenu, metroom ili kakvim drugim javnim prevozom. Bez ikakve svite, pratnje i vozača. Za vakcinaciju protiv kovida proljetos se sam prijavio preko onlajn platforme. Na zakazani termin se pojavio sam bez ikakve pompe mirno i ptistojno čekajući red sa ostalim građanima. Njemu je mjesečna plata za naše prilike nevjerovatnih 26.000 eura.
Uporedite sad njega sa našim predsjednikom Đukanovićem (kad pišem ovo ‘naš’ trpim ozbiljan otpor prstiju). On se nalazi na „čelu“ prezadužene zemlje. Od osamostaljenja do danas dug zemlje je povećao sa 720 miliona na preko četiri milijarde. Zemlje u kojoj dobro žive jedino kriminalci, šverceri i ljudi koji prodaju naslijeđeno. Svi ostali životare. E, taj naš predsjednik posljednjih 30 godina nije otišao ni do toaleta bez par pratilaca i makar dvoje kola. Ne može čovjek priuštiti sebi merak da čuje Slavicu Ćukteraš, a da to nas ne košta noćnoga rada pet, šest čuvara, njegovog vozača i makar još dvojice iz pratnje. U autobus nije kročio od studentskih dana.
I vozi ga Majbah vrijedan preko 600.000 eura. Poređenja radi, iako su poređenja između sređenog svijeta i kasabe zarobljene kriminalom neodrživa, od novca koji prijestonica Austrije potroši za čišćenje snijega samo tokom jedne zime naše Cetinje bi moglo da živi deset godina. Što svakako ne znači da bi gradonačelnik Cetinja Kašćelan mogao pokoji put skoknuti do Podgorice „Glušicom“ na neki sastanak. Kakav bi to bio presjednik ako mu pod prozorom, što kaže Joksim, „ne zaprdi lemuzina“.
Drugi primjer se odnosi na davnašnjeg ambasadora EU u Crnoj Gori Džefrija Bareta.
Bilo je to prije dvadesetak godina. Otvara se rekonstrusani put Podgorica – Cetinje. Baret je na otvaranje došao u najobičnijem činovničkom odijelu i cipelama nalik onima što zaduže portiri. U tom izdanju Migo Stijepović ne bi uskočio u sitne sate kod ljubavnice. Imao je „Alkatelov“ mobilni nalik igrački i mjesečnu platu od 15 hiljada eura. Znači čovjek ima platu koliko tada skoro 40 naših nastavnika, a pristojnije se ponaša od pomoćnika direktora naše seoske škole, recimo na Čevu.
Sada bi neko sklon prostom računu rekao da austrijski predsjednik za jedan mandat od šest godina inkasira preko 1, 8 miliona eura plate. A naš to sa zvaničnom platom od hiljadu u kusur eura ne bi skupio do penzije. Ipak austrijski se ne bavi uvozom banana, nema hidrocentrale, kuću od 2000 kvadrata pod Goricom… Još kad bi Aco austrijski vidio kolekciju satova starijeg brata našega Aca od ljubomore bi svisnuo. To je imetak. Ne i stil.
Zbog te različite percepcije života i novca mi smo dva svijeta.
Mirko Plamenac
