Piše: Dragutin Nenezić
U proteklih nedelju dana, koliko je prošlo od prvog nastavka ovog serijala, međunarodna zajednica se pobrinula da ne bude dosadno, s tim da bih ovde skrenuo pažnju samo na delimično ukidanje ionako slabih mera EU, usled „urednog i mirnog prenosa vlasti“ – dakle nagrađuje se nešto što bi trebalo da bude uobičajeno, što je u neku ruku i potvrda nenormalnosti preuzimanja/uzurpacije vlasti u opštinama na Severnom Kosovu 2023. godine.
S druge strane, na lokalnom nivou, održane su sednice skupština u četiri opštine Severnog Kosova, gde se kao prioritet istaklo napuštanje Asocijacije kosovskih opština. To je, nažalost, potvrda da će fokus povratnika u institucije biti na ZSO kao okosnici beogradske kosovske politike, i ne zna se šta je besmislenije – insistiranje uzurpatora institucija na AKO kao zameni za ZSO, poništavanje toga od strane povratnika kao prioritet uprkos svim nasleđenim problemima, ili činjenica da se sve žrtve koje sam u prethodnom delu spomenuo polako usmeravaju ka ZSO kao svom cilju.
Dragutin Nenezić: O evropskom predlogu/sporazumu – šta se (ni)je izgubilo u prevodu
Zanimljivo je i da u svojoj reakciji kosovsko ministarstvo ne spominje zakon koji uporno citiram, već se drži samo Zakona o lokalnoj samoupravi, pa ostaje da se vidi da li se radi o taktici ili neznanju, kao i da li će nešto preduzeti tim povodom, ili će tolerisati povratnike sve dok se kreću u granicama prihvatljivog.
U tom smislu, nezahvalno je baviti se povratkom u institucije, jer moguće je da se zapravo ništa novo i ne desi – da povratnici ništa ne ponište, kao i da ministarstvo ne poništi to poništavanje – a sve kako bi EU u potpunosti ukinula svoje mere, kao i kako bi se dugo putovanje ka ZSO unekoliko skratilo, u skladu sa instrukcijama SAD i EU koje poslednjih nedelja dobijaju sve jasnije obrise u raznim zakonima, deklaracijama i zaključcima. Ipak, da pokušam.
Zvečan i Leposavić, u tom smislu, imaju nekoliko zajedničkih osobina, koje ću ukratko obraditi.
Prvo, radi se o opštinama u kojima je zapošljavanje tokom uzurpacije bilo najintenzivnije, ali ne i monoetničko, budući da su se, za neke možda iznenađujuće, Srbi zapošljavali i u Zvečanu. Ako je suditi po prvim nedeljama povratničke vlasti, otpuštanja, osim sa funkcionerskog nivoa, neće biti, a prema još nepotvrđenim glasinama, možda pokoji Srbin zaposlen u vreme uzurpacije i napreduje. Što može nervirati mnoge, jer se opravdano mogu zapitati za čije babe zdravlje su napuštali institucije (pa poneki i napustili Kosovo da se nikad ne vrate, poginuli ili završili u zatvoru), ali svakako nije začuđujuće, pa se na to treba i navići.
Drugo, radi se opštinama sa izraženim problemima u oblasti stanovanja. Srećom, iseljavanje porodica u Lešku usled navodne nelegalne gradnje, a koje je volšebno obustavljeno nekakvim političkim dogovorom ministra Rašića i uzurpatora Hetemija, nije imalo svog parnjaka u Zvečanu, ali su zato obe opštine izgleda obuhvaćene jednim od nekoliko stambenih programa koje Priština implementira na Severnom Kosovu.
Dragutin Nenezić: O evropskom predlogu/sporazumu – šta se (ni)je izgubilo u prevodu
Kako će se promena vlasti odraziti na to, odnosno da li će se iseljavanje u Lešku nastaviti paralelno sa programima izgradnje, ostaje da se vidi – ali je svakako jasno da je prištinska politika usmerena na menjanje etničke strukture Severnog Kosova na štetu Srba, kao i da bi povratnička vlast na to morala da reaguje svim raspoloživim sredstvima, ukoliko želi da vodi računa o interesima Srba.
Naravno, u obe opštine je prisutan isti korpus imovinsko-pravnih problema kao i u drugim opštinama: od preuzimanja socijalnih stanova u Leposaviću (kao i sportske hale), do aktivnosti kosovske agencije za privatizaciju (npr. u vezi NIS-ovih pumpi ili prostorija Srbijašuma u Leposaviću). I dok povratak na vlast u prvom slučaju može voditi kao relativno bezbolnom rešavanju ovih problema (budući da se radi o objektima koje je preuzela sama opština), u slučaju privatizacije se i dalje ne vidi aktivnija uloga opština na Severu, uprkos zakonskim mogućnostima za tako nešto. A to je, kada se radi o ove dve opštine, samo uvod u tempiranu bombu – status Trepčine imovine.
Naime, posle faktičke nacionalizacije Trepče pre desetak godina, pitanje njene imovine na Severnom Kosovu se otvara pojedinačno i sporadično – poznat mi je jedan skorašnji slučaj koji nije javan, pa o njemu neću sada pisati – kao i u povremenim natpisima u kosovskim medijima.
Kada bi se to pitanje otvorilo u potpunosti, verovatno bi ove dve opštine bile najugroženije, s obzirom na njihovu istorijsku i organsku povezanost sa Trepčom. Ne ulazeći ovde ni u detalje Trepčinog vlasništva u ove dve opštine, mislim da bi jedan od prioriteta novih vlasti trebalo da bude upravo rešavanje ovog pitanja, kako bi se bar u tom delu zaustavili ovi, za srpski narod štetni, trendovi. A možda i ta tempirana bomba nikad ne pukne, u skladu sa drugim uočenim trendom.
Izvor: KoSSev
