Piše: Milovan Urvan
Tek što je premijer Spajić najavio povećanje plata od januara iduće godine, u nama je eksplodiralo sve što je imalo fitilj.
Jedni su zadrhtali od inflacije. Drugi od nade. Prvi su u povećanju plata vidjeli opasnost, drugi priliku. I jedni i drugi, naravno, imaju svoje argumente. Samo što kod nas argumenti obično stignu tek nakon što se utvrdi ko ih je izgovorio.
To je, dakle, najzanimljiviji dio priče.
Ispod svih procenata, projekcija, plata i inflacije, ponovo nam je ispuzalo ono staro i dobro poznato — naše stranačko-tribalističko lice. Lice koje ne pita šta je rečeno, većma ko je rekao. Ne vaga ideju, većma partijsku knjižicu onoga ko je izgovori.
Nemam ni mikron sumnje da bi mnogi koji danas slave najavu, kao i mnogi koji je danas sahranjuju prije nego što je i zaživjela, govorili sasvim drugačije da je njen autor pripadao njihovom stranačkom ili ideološkom taboru.
Iliti. Da je „njihov“, bilo bi hrabro. Da je „naš“, bilo bi odgovorno. Da je tuđi, bilo bi populistički
Tako smo, malo-pomalo, došli do toga da i novac kod nas ima nacionalnost, partiju i ideološku pripadnost.
Nije problem povećati platu. Problem je što je povećanje najavio pogrešan čovjek.
Nije problem ni inflacija. Problem je što bi, izgleda, i ona morala prvo da se učlani.
Zato je ova rasprava manje priča o ekonomiji, a više priča o nama. O društvu u kojem isti rezultat može biti i „istorijski iskorak“ i „ekonomska katastrofa“, zavisno od toga sa koje strane političkog plota gledamo.
A onda, dakako, dolazi još bolji dio.
Ispada da ovaj narod ipak voli pare. Samo ne voli da ih dobija od pogrešnih ljudi.
