Piše: Vojin Grubač
Pitanje statusa srpskog jezika kao službenog će se završiti bez efekta, isto kao i pitanje licence za FCJK za koju je rečeno da neće biti produžena, a koja je ipak data. Razlog? Nepostojanje strategije i koncepta kod nosioca ideje, iako „u rukavu“ imaju sve argumente. Zašto je to tako? Zato što prosto oni to ne umiju raditi. Nisu kvalifikovani. Nemaju kadrove. Da li su mogli imati kadrove? Naravno, da jesu!
Mogli su ih stvoriti, a nisu ih željeli stvarati. Čak su izgubili i one kadrove koji su im gravitirali, a koji su mogli da im izvuku i polemike i propagandu.
Izgubili su ih jer ih nisu ispoštovali, misleći da će im neko vječno raditi na mobi, navodno u interesu nacije i ideje. A faktički: u njihovu ličnu korist! Providno. Znajući da ti isti politički subjekti imaju na raspolaganju milione evra koji se raspoređuju u nekom uskom krugu, isto kao i podjele radnih mjesta „po dubini“, nije teško zaključiti da moba više nije aktuelna.
Zato se dešava da niko iz tih trulih partijskih struktura ne umije odgovoriti Niku Đeljošaju, Aleksandri Vuković Kuč, niti kolumnistima iz Đukanovićevog bašibozuka. Niti umije, niti smije. Pala knjiga na dva slova. Pašće i na jedno!
Zato se zastava iz hola Skupštine uklanja, pa vraća. Korak naprijed, dva koraka nazad. Ako je to tako, bolje bi bilo da ti „pregaoci“ izađu iz identitetskih tema, jer ih ne umiju razvijati, niti koncipirati, niti dovesti do logičkog završetka. Mogu samo do kraha.
Bolje bi bilo da se sve karte bace na ključnu temu: pitanje ekonomije, što je paradigma sadašnje Vlade, kao i procesuiranje „krupnih riba“ Đukanovićevog sistema : jer je to jedini prostor gdje mogu biti korisni. Identitetskim temama će se baviti neko drugi, kada se stvore uslovi. Oni, koji će to umjeti raditi na društveno prihvatljiv način: odmjereno, taktično i politički mudro, u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti.