Piše: Milovan Urvan
Moglo bi se reći da sam poluzainteresovan i poluinformisan o crnogorskim političkim prilikama. Ispratim ono što lansiraju društvene mreže, pa i to, onako, polovično. Ako netko misli da sam ja neki polučovjek, neka mu bude.
Dočim, moji polovični uvidi posljedica su dubljeg razočarenja našim političkim djelatnicima. Nu, bude mi dovoljno da uočimo grupu poslanika kako šaraju logo skupštine. I ne potrebujem za detaljnijim objašnjenjem: kad, kako i zašto su, zaboga, to učinili. Odmah ja prepoznam simptome infantilnosti.
Također, uđem prije podne na Fejsbuk i vidim, vidim ne sanjam, kako se sprema kolacija Jakova Milatovića i DPS. Oko ručka opet prelistam profile, kad se ono demantuje najavljena koalicija. Razumije se poslije ručka sačeka novi obrt jer se po lijevoj strani terena otvara šansa ponovnog partnerstva Milatovića i Spajića. Tada već gubim i to malo nade da ima razuma, jerbo znam da će velike sile (ako se to još tako zove) zatražiti provjeru u VAR sobi. Ta, vidio sam neki dan da je Jakov tražio čelendž, kako bi NATO procijenio kako je šef tajne policije (kako li se zove već) napravio uvid u tajne podatke. Otkud njemu pravo na to! Može biti da je tajna služba nadležna samo da skuplja tajne!?
Bilo kako bilo, ovo naše napredovanje ka EU meni najviše liči na „Prodavnicu tajni“ Dina Bucatija. Ima, avaj, tamo jedna priča sedmospratna o jednom pacijentu kojeg pomjeraju s jednog na drugi sprat, odozgo prema dolje, prema izlaznim vratima.
