Piše: Mićun Milatović
Marginalizacija Evrope, njeno zaostajanje u globalnim političkim, vojnim i ekonomskim tokovima je proces drugog trajanja, čiji je ishod u potpunosti razotkriven tek spoljnopolitičkom doktrinom “America First” novog/starog američkog predsjednika Donalda Trampa. Geopolitički potres izazvan potezima Trampove administracije označio je i ulazak u terminalnu fazu decenijske agonije cjelokupnog koncepta kolektivne bezbjednosti. Može se raspravljati o uzrocima i posljedicama takvog stanja, ali ne i o činjenici da kolektivna bezbjednost, kao ni bilo koja druga regulativna pretpostavka međunarodnog poretka, više ni retorički ne važe u odnosima svjetskih supersila. U izvjesnom smislu se može konstatovati da je međunarodni poredak institucionalno ali i moralno resetovan na stanje prije Versajske mirovne konferencije. Uz bitnu razliku. Ravnoteža snaga i koncert velikih sila, kao realpolitički instrumenti održanja mira u predversajskoj Evropi, teško su zamislivi u epohi koja je tehnološki i moralno omogućila da nuklearni armagedon bude “na samo jedan klik daleko”. Što izaziva naročito jezive predstave uzev u obzir da se za odmjeravanje snaga više ne koriste rasprave u forumima poput Generalne skupštine ili Savjeta bezbjednosti UN, nego direktan geostrateški sraz velikih sila, posredstvom trgovinskih, asimetričnih i proksi ratova i stvaranjem odbrambenih saveza.
Stoga je i teza da današnja Evropska Unija više nema veze sa izvornim projektom, izgradnjom Evrope na temelju mira, ekonomske saradnje i političkog razumijevanja, prosto objektivna konstatacija činjeničnog stanja ,a ne jedna od poštapalica iz registra načelne, evroskeptične, kritike ili narativa koji nameću određene ideološke perspektive. To je, uostalom, jedna od rijetkih stvari u vezi koje postoji saglasje prominentnih glasova čak i dijametralno suprotstavljenih strana ideološkog spektra. Janis Varufakis, tokom govora održanog prije samo par dana u Evropskom parlamentu, bio je eksplicitan, apostrofirajući sumanutost političkog kursa Brisela i evropskih elita na vlasti: “Evropa je na ratnoj stazi.” On je, zapravo, samo drugačije argumentovao upozorenje koje je na istom mjestu izrekao Džefri Saks prije nekoliko mjeseci. Kao i brojni drugi intelektualci, javne ličnosti i političari u raznim prilikama i na drugim mjestima širom svijeta.
Pored toga, belicističko opredjeljenje i spremnost da se redefiniše karakter EU, više ne kriju ni sami akteri.
U diplomatskim kominikeima i medijskim objavama povodom rata u Ukrajini, EU je skoro potpuno zamijenila “koalicija voljnih” – fraza kojom se označava ad hok format za kontinuiranu podršku Ukrajini i evropsku bezbjednost u kome dominiraju politički lideri Velike Britanije, Njemačke, Francuske i do skora Poljske. Samo na prvi pogled je paradoksalno to što je glavni zagovornik “koalicije voljnih” Velika Britanija, bivša članica EU. Patronat “koalicije voljnih” valjda treba da kompenzuje odsustvo spoljnopolitičkog jedinstva unutar Unije i galvanizuje političke struje u Evropi. Pitanje da li EU želi da se transformiše od mirovne asocijacije u vojni savez ratobornih država, više se i ne postavlja. Stvar je isključivo praktične prirode: da li je u stanju da to učini i na kakav način. Samouništavanje njemačke privrede primjer je cijene koju je za to potrebno platiti. Direktno rušenje svih demokratskih postulata, što smo vidjeli prilikom predsjedničkih izbora u Rumuniji, članici EU, se takođe podrazumijeva. Militantna logika je uvijek neprijatelj demokratije jer po prirodi stvari zahtijeva rigidnu, autoritarnu, centralizaciju upravljačkih mehanizama. Upravo je na to i upozorio Varufakis, smatrajući da Evropa, spasavajući svoj krupni kapital od propasti, pokušava da prekopira recept “militantnog kejnzijanizma” koji je bio zvanična ekonomska i spoljna politika Vašingtona skoro čitav vijek.
A neprijatelj je, ko drugi, nego– Rusija.
Kada je kulturna i politička rusofobija duboko ukorijenjeno nasljeđe, lako je nakalemiti ubjeđenje da je suverena Rusija egzistencijalna prijetnja evropskom poretku. Javno iskazati takvo uvjerenje pouzdan je znak pripadnosti vladajućoj političkoj klasi evropskog Zapada. To je politička konstanta duže od dva vijeka, osim u istorijski kratkotrajnom periodu kolapsa sovjetske imperije i njene bezuslovne kapitulacije u Hladnom ratu, kada je izgladnjeli “ruski medvjed” bio tek preparirani egzotični trofej unipolarnog svijeta koji je oblikovao trijumfalizam i taština globalnog hegemona. Tada je i u samoj Rusiji prevladao stav da su ideje slobodnog tržišta i liberalne demokratije, kako ih je u praksi implementirao kolektivni Zapad, neprikosnovena i posljednja istorijska istina. Dok je Rusija sanjala slobodno tržište, blještave izloge i glamurozne političare nalik onima sa Zapada, u stvarnosti su isti ti uzor političari kovali planove o njenoj totalnoj dezintegraciji i desuverenizaciji, smrtno se uvrijedivši nakon što je Rusija dovoljno ubjedljivo istakla da se takvim planovima protivi.
Danas, kada ustanove liberalne demokratije, ideja evropskih integracija, vjera u Evropu bez granica, ekonomskog prosperiteta, mira i saradnje, nema pristalice ni u sopstvenoj kući, militarizacija političke i tržišno-ekonomske logike EU, uz poništavanje demokratskog nivoa njenih institucija, jeste nova evropska realnost. Koja, istini za volju, katkad podsjeća na košmarnu halucinaciju.
No, sudeći prema činjenici da je u crnogorskoj skupštini šapatom usvojena Odluka o upućivanju pripadnika Vojske Crne Gore u sastav misije vojne pomoći Evropske unije za podršku Ukrajini (EUMAM UA), baš ta i takva nova evropska realnost uživa konsensualnu podršku svih domaćih političkih činilaca.
Ako je Kvinta odavno najskuplja riječ na unutrašnjem političkom planu, ne treba da čudi zašto je u našoj spoljnoj politici nacionalno dostojanstvo bagatelna kategorija. Kada čamanje svojih najviših zvaničnika po foajeima ambasada proglasite nezabludivim spoljnopolitičkim kursom, i ne možete činiti ništa drugo do bespogovorno izvršavati dnevne zapovijesti koje vam se otuda izdaju, realizujući tuđe geostrateške interese koji se u nas kolokvijalno nazivaju “evropskim vrijednostima”. To ide toliko daleko da predsjednik susjedne nam Hrvatske, članice EU i NATO, našim zvaničnicima javno dijeli lekcije iz državničke vještine, podsjećajući ih da je u spoljnoj politici očuvanje nacionalnog dostojanstva cilj ali i sredstvo zaštite i ostvarenja nacionalnih interesa. Očigledno, uzalud. Jer ministar odbrane Krapović slavodobitno izjavljuje kako eto, ni sve članice EU nisu podržale pomenutu misiju, ali Crna Gora jeste. Što je po popečitelju vojnom, “dokaz zrelosti i razumijevanja geopolitičke situacije” (sic!) crnogorskih poslanika. Neka mi ne bude oprošteno, ali nisam mogao ni pretpostaviti da se u nezavisnoj poslanici Radinki Ćinćur skriva tako raskošan talenat, niti da ćemo geopolitičku azbuku učiti od Andrije Mandića, Duška Stijepovića i Adrijana Vuksanovića! Jedino se još Milan Knežević uzdržano snebiva, valjda nemajući dovoljno zrelosti i geopolitičkog razumijevanja da bude ni za ni protiv. Čime se i nehotice okitio laskavom titulom “političara koji želi da uči”.
Da nije tragično i opasno, zvučalo bi kao smjehotresna parodija.
Dugo putovanje u Evropu je podrazumijevalo da Crna Gora u procesu pridruživanja mora ispuniti birokratski formalizovane kriterijume i standarde koji su praktična refleksija svih onih principa i vrijednosti na kojima i zbog kojih je EU i nastala. Naravno, vrijednost i principi nikada nisu isključivali geopolitičke i ekonomske interese država članica ili Unije u cjelini – što je, kao u slučaju prijema Rumunije i Bugarske, bjelodano kompromitovalo vrednosnu potku procesa proširenja – ali se vodila politika koja omogućava njihovu koegzistenciju. Danas, pak, o vrijednostima možemo govoriti samo u kontekstu zakulisnih planova evropskih političkih elita koji služe opskurnim interesima. Čija realizacija očigledno zahtijeva rat i transformaciju EU od mirovnog projekta u vojni logor. Koji je interes Crne Gore da učestvuje u svemu tome, još uvijek ne znamo. Da kupi mrvice ispod stola u nadi da će nekako preživjeti kada se sto prevrne i gazde oglase fajront?
Ako su naši vlastodršci svojevremeno pravdali odluku o članstvu u NATO utilitarnim, pragmatičnim, razlozima koji suspenduju moralne obzire i neposredne koristi zarad nacionalnog interesa koji se tiče bezbjednosti, gdje se izgubila takva logika? Danas se tvrdi suprotno, nije dovoljno samo izgubiti obraz, nego treba da stavimo na kocku čak i gole živote, samo zbog “ako nas se sete, i sete”? Ne postoji bilo koja preuzeta međunarodna obaveza zbog koje je to potrebno učiniti niti realpolitički osnov za tako nešto. Interesi političke klase su izjednačeni sa nacionalnim interesom, iako je očigledno da se u ovom slučaju potpuno razilaze.
Imali smo realnu mogućnost da kao država kulturno bliska zaraćenim stranama politički djelujemo tako da svoje interese ne žrtvujemo ali i ne prihvatamo rizik rata, da ne zauzimamo stranu u ovom žalosnom bratskom krvoproliću, već se snažno založimo za mir, u duhu saosjećanja na koji smo prizvani samom okolnošću da je Crna Gora danas dom ne malom broju ruskih i ukrajinskih državljana. Opet je, međutim, opšti interes žrtvovan vlastohljeplju neodgovornih pojedinaca.
Napose, kao građane nas i ne zanima ko od dužnosnika intimno voli a ko mrzi i prezire Rusiju, ko je iskreni Evropejac a ko NATO vojvoda, kod toga da se danas u ime čitavog naroda svjesno bira učešće u ratu protiv vojne i nuklearne supersile. To je ruganje zdravom razumu i svakom demokratskom načelu, budući da najveći dio birača bilo koje partije nikada nije i nikada ne bi podržao takvu politiku, zbog čega je nijedna partija nije ni kandidovala kao svoj izborni program. Jer apsolutno nema nikakve sumnje da svrstavanje u tabor bilo koje od zaraćenih strana izvjesno stvara ozbiljnu prijetnju i direktno ugrožava opstanak naroda.
Dramatičan ton u ovom slučaju tim prije ima svoje istorijsko, iskustveno, utemeljenje jer valjda smo jedini narod koji je cijenu savezništva u XX vijeku plaćao jednako skupo, ako ne i skuplje, od otpora okupatoru. Zato i imamo pravo da otvoreno sumnjamo u vrijednost svakog ratnog saveza i dobre namjere saveznika. Takva sumnja, dabome, nije još uvijek politika, ali jeste put do zdravorazumskog promišljanja koje bi trebalo da bude sadržaj politike.
Dužnost je svakog građanina da ne ostane nijem dok nam zemlju vode u propast. Jer još ima vremena da se pred ambisom zaustavimo. Siguran sam da će pred tom provalijom progovoriti savjest i pamet odgovornih i čestitih poslanika kakvih Crna Gora, hvala Bogu, danas ipak ima.
Jer politički legitiman otpor novom evropskom bezumlju nema alternativu. Osim ako se valjanom alternativom ne smatra ovo što imamo danas: apsurdna propaganda koja opsceno samoponižavanje na međunarodnoj sceni, kockanje sa opstankom naroda i groteskno slugeranjstvo prikazuje kao uspješnu spoljnu politiku i lično karijerno dostignuće. Znate, ne morate držati do nacionalnog i ličnog dostojanstva, ali ima u životu kudikamo plemenitijih ambicija od one da se zarad šake vlasti bude Makronov baštenski patuljak. Na kraju, ako je to kruna nečije političke karijere i životna želja, nemamo ništa protiv, ali naši i životi naše djece ne smiju se koristi kao zalog njenog ostvarenja.
