U intervjuu datom austrijskoj agenciji APA, Nemanja Starović je istakao spremnost Srbije za dalje nagodbe oko dela svoje teritorije (nije ga u tome sprečila ni činjenica da državni službenik bez krivice čami u prištinskom zatvoru) te istovremeno obećao da će, kad dođe vreme, Srbija uvesti sve sankcije „nevaljalim“ Rusima. Dvema sramnim izjavama, Starović je nagovestio parafiranje (samo je to još preostalo) dosad donetih veleizdajničkih odluka aktuelnog režima i konačno obelodanio licemernu politiku beogradskih vlasti prema Ruskoj Federaciji.
Na prvi pogled deluje iracionalno kada ministar za evropske integracije na stranom terenu istupa sa tezom o potrebi „velikog kompromisa“ koji bi obezbedio „potpunu normalizaciju odnosa“ između Srbije i „Kosova“. Kao da je danas Srbija rešila sva sporna unutrašnja pitanja i oslobodila manevarski prostor da se definitivno ratosilja tereta koji stoji na otvorenom putu u EU.
S obzirom na činjenicu da je u odnosima između Srbije i EU priznanje „Kosova“ kao nezavisne države „ključni prioritet“ (izraz koji se koristi u svim odgovarajućim dokumentima EU), takva odluka Srbije ne bi ni za jotu pomerila njene šanse za članstvo u EU. Iako je zvanična Srbija prihvatila obavezu da prizna „Kosovo“ putem tzv. sveobuhvatne normalizacije (čl. 23 Platforme EU za pregovore o pristupanju… i odgovarajući Zaključak Vlade Srbije od 21. januara 2014, kao i Sporazum o putu za normalizaciju… iz 27. februara 2023), na prvi pogled izgleda nejasno zašto ministar za evropske integracije otvara to pitanje u vreme kada unutar zemlje vlada svekoliki haos. Međutim, između ove dve stvari – iznenadnog isticanja teme o „potpunoj normalizaciji“, s jedne, i stanja državnog nereda, s druge strane, ipak postoji uzajamna veza.
Već gotovo deceniju i po Vučićev glavni ulog u odnosima sa Sjedinjenim Državama i Evropskom unijom jeste samovoljno žrtvovanje Kosova i Metohije. Kako taj proces nije dovršen do danas mahom zahvaljujući albanskom ultimatumu po načelu „sve za ništa“, Vučić je kondiciju vernosti svojim zaštitnicima održavao sekundarnim žrtvama – izlaganjem prirodnih bogatstava i ljudskih resursa (tzv. socijalnog kapitala) zemlje zapadnim kompanijama i po modelu predaje Kosova i Metohije: ja vama zemlju, vi meni podršku šta god radio u oblastima koje se vas ne tiču. Ta druga, za njegov interes korisna, strana tog odnosa razmene, sa rastom unutrašnje krize i velike destabilizacije zemlje postaje za zapadne partnere sve nelagodnija. Njihov glavni propagandni instrument za javno mnjenje Srbije – tzv. evropske vrednosti koje se svode na fraze o vladavini prava, demokratiji i ljudskim pravima, u Srbiji nemaju željeni politički efekat, naprotiv. Van domena tog sirovog ideološkog ubeđivanja, Vučićev režim izgubio je za zapadnu stranu najvažnije obeležje – stabilnost u zemlji.
Politički režim uspostavljen u Srbiji 2012. godine, poslednjih meseci prvi put je dobro uzdrman. U datoj situaciji, vođa se obraća svojim sve više sumnjičavim zaštitnicima ne bi li, ma koliko u nevreme, povratio njihovo poverenje. Ulog je ponovo Kosovo i Metohija, tj. njegovo očekivanje da će novom inicijativom pokrenuti taj zaustavljeni točak, istovremeno računajući da, usled nereda u zemlji, završnica njegove veleizdaje neće ni dopreti do svesti domaće javnosti. Pri svemu tome, on računa na osetljivost vodećih ljudi u EU i na činjenicu da ni u ovoj stvari, koja je davala velike izglede, politika EU nije poentirala definitivnim uspehom.
Čelnik aktuelnog režima računa na još jedan momenat. To je iskustvena činjenica da vodeći zapadni političari neće podržati političku promenu u Srbiji ukoliko ne obezbede odgovrajuću personalnu zamenu za Vučića. U trenutku velikih političkih neizvesnosti u zemlji, ovaj postupak ne bi išao lako. Ne radi se čak ni o nedostatku ljudi na širokoj političkoj sceni Srbije, koji bi bili spremni da „junački“ preseku Gordijev čvor priznanjem „Kosova“. Reč je pre o specifičnoj crti svepostupajućeg vođe, koji je Kosovo i Metohiju doveo do ruba legalnog odricanja i koji na tom rubu može da balansira dugo, sve do definitivnog nestanka Srbije sa karte današnjih država.
Nije nimalo slučajno ni to što se Starovićevo obećanje evropskim „pospremačima“ srpske istorije i srpskih života vremenski poklapa sa agilnošću Đurićeve najnovije izabranice Klaudije Teni koja, zajedno sa demokratskom kongresmenkom (protiv Srba se lako udružiti), upućuje apel predsedniku SAD i sugeriše mu posetu „dvema strateški važnim zemljama Zapadnog Balkana“ ne bi li udesio njihovo „međusobno priznanje“. Ako se setimo da je hvalisavac iz Bele kuće u prvom mandatu izdejstvovao priznanje „Kosova“ od strane Izraela i uzmemo u obzir da se Marko Đurić (koji, čak po iskazima Vučićevog promotera, radi o glavi Srbiji) onde dobro snalazi, ne treba isključiti mogućnost da se želja Tenijeve i ostvari. Posetom „dvema državama“ Tramp bi povećao izglede da dobije željenu Nobelovu nagradu za mir (kojeg li apsurda!), a Vučićev plebs bi tek tad klicao vođi, jer, nije šala, doveo je i američkog predsednika. Iza te huke i prestoničkog talambasanja, izdajnički Vučićev naum bio bi priveden kraju.
