Pomirenje je moguće svugdje, pa i u BiH. Ni mirenje po obrascu ZAVNOBIH-a/AVNOJ-a nije došlo nakon blagostanja i mira – nego upravo uslijed (i to usred) bratoubilačkog rata. Tim prije, isto je moguće i danas, četvrt vijeka nakon još jednog bratoubilačkog rata. Jedini se problem sastoji u činjenici da danas niko, ama baš niko, ne radi na tome. Ni prošli put bratstvo i jedinstvo nisu pali s neba, a ponajmanje su došli iz ondašnje ujedinjene Evrope. Očekivati da će Evropa (čitaj: Njemačka) voditi računa o interesima svih BiH naroda jednako, te da je ona pravedan posrednik i nezainteresovana strana je, blago rečeno, kretenoidno. Tek slijede velika razočarenja najmanje dviju od triju struja stalnih pretplatnika na njemačku blagonaklonost.
Rekao je ovo u intervjuu za portal Insajder.in vrhovni rabin u BiH, profesor i intelektualac Eliezer Papo. Dovitljivim jezikom, nevjerovatnim senzibilitetom za krupna socio-politička pitanja i fenomenalnim izlaganjima, Papo je privukao pažnju javnosti, kako u BiH, tako i u region.
INSAJDER: BiH se nalazi u blokadi nakon što je nametnut Inckov zakon. Ipak, možemo reći da je to kap koja je prelila čašu. Kako Vi gledate na situaciju u BiH?
PAPO: Ovo tvoje pitanje me podsjeća na ono čuveno ili/ili pitanje kojim Jevreji nevjernici (koji, unatoč vlastitoj operisanosti od transcedentnog, vole da flertuju sa čisto religijskom/metafizičkom idejom jevrejskog izabranja) zagorčavaju život rabinima. Rečeno pitanje glasi, otprilike, ovako: Da li je Bog sadista – pa je odabrao Jevreje kako oni nikada ne bi ispunili misiju, te kako bi On mogao da uživa kažnjavajući ih stalno za nešto što ionako ne mogu da ispune; ili je Bog, pak, mazohista, pa je odabrao Jevreje da bi mogao da pati zbog njihovih stalnih skretanja s teme. Rabini, naravno, ne bi bili rabini da nemaju i na to pitanje spreman odgovor, a isti glasi, manje-više ovako: Kao prvo, Bog postoji.
Stvarno! Kao drugo, On nije (gluvo bilo) dementan, poput vođa nekih bivših svjetskih supersila; pa samim tim zna šta radi i zašto to radi baš tako kako radi. Uzrok vaših pogrešnih hipoteza je potpuno pogrešna premisa da Jevreji a priori nisu ispunili misiju za koju su izabrani. Istina je potpuno obrnuta! Jevreji su izabrani upravo za jednu jedinu stvar koju su ikad dobro napravili, i koju i nadanje odlično rade – a to je: da prime Toru, da njome „kontaminiraju“ što veći broj drugih pojedinaca i naroda, a da svejedno sačuvaju njenu nepatvorenu izvornu verziju, unatoč šer verovima koje će razvijati drugi Torom pokrenuti start-api. Monoteisti su danas većina čovječanstva, a sve verzije monoteizma prihvataju Mojsijev zakon kao polaznu tačku…
Ti se sada sigurno pitaš gdje je veza između tvog pitanja i mog odgovora. Veza je u tome što isti odgovor vrijedi i za tvoje pitanje. Ko god poznaje način djelovanja kancelarije visokog predstavnika u našem malom protektoratu tokom posljednjeg dekade i kusur zna da se istu može optužiti za čitav niz različitih stvari, ali da principijelnost (gluvo i daleko bilo) posve sigurno nije jedna od njih. Da je rečeni zakon donešen iz principijelnih razloga, kao što nije, bio bi donešen na početku ili na sredini mandata posljednjeg visokog predstavnika. Vjerovati da je EU baš sad, ođedanputa, iz čista mira, napravila u bivšoj Jugoslaviji nešto iz čisto principijelnih razloga, ne vodeći računa o posljedicama (po balkanskom principu: Pa nek ide đe će ić’) je infantilna, i nje se mogu držati, kao dogme, samo još najnadobudnija naša evrograntovčad.
Ukratko, zakon je donešen da bi izazvao upravo ovo što je i izazvao. Ni manje, ni više. Praktično, pragmatično i krajnje precizno i sračunato, zakon je usmjeren na usukobljavanje Bošnjaka i Srba, u vrijeme kad se pokreće rješavanje pitanje trećeg i najslabijeg BiH igrača. Iz perspektive tog interesa, i konačnog uživaoca njegovih posljedica, to je zapravo ingeniozan zakon. Em tačno postignete stvarni strateški cilj, em serbez tvrdite da vam je cilj bio sušta suprotnost, ali šta da se radi kad je Balkan takav kakav je, ancivilizabl. Kao što se svi mi malo stariji dobro sjećamo, zlatno doba BiH je upravo period komunističe vlasti, koji se slobodno može nazvati srpsko-bošnjačkim istorijskim sporazumom. I pticama na grani je jasno da je BiH nemoguća bez sporazuma Srba i Bošnjaka. Cilj ovog zakona je da se Bošnjaci i Srbi usukobe, kako bi i jedni i drugi bili prijemčiviji za dil sa trećom stranom, stranom koja je izgubila mnogo od vlastite kritične mase u Bih – ali ima jaka leđa u EU, tom zapadno-hrišćanskom (čitaj katoličko-protestanstkom) vi aj pi klubu.
INSAJDER: Nedavno ste bili i u Crnoj Gori. Kako ste doživjeli ustoličenje – kao poraz SPC i tužnu sliku ili kao pobjedu nad agresivnim politikama?
PAPO: Ja sam u Crnoj Gori boravio na poziv Jevrejske zajednice Crne Gore, zato što je njihov vrhovni rabin, Moše Lućano Levi, koji stoluje u Zagrebu, korona-mjerama bio spriječen da vlastitim prisustvom uveliča proslavu desetogodišnjice osnivanja/obnove zajednice. Desilo se da su se proslava desetogodišnjice Jevrejske zajednice i ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog SPC-a, g. Joanikija, „potrefili“ – a Jevrejska zajednica Crne Gore je, zajedno sa svim drugim tradicionalnim vjerskim zajednicama u državi, bila pozvana da slanjem vlastitih predstavnika uveliča i taj svečani čin. Tako se desilo da smo i na te svečanosti išli zajedno predsjednica Jevrejske zajednice u Crnoj Gori, Nina Ofner Bokan, i moja malenkost.
Za razliku od onih koji su uvid u događanja sticali na osnovu izvještavanja javnih medija (pa su, sljedstveno, strahovali od građanskog rata, iako bi se za mnoge moglo reći da su, ustvari, zdušno navijali da isti počne), ja sam (zahvaljujući mnogobrojnim višegodišnjim kontaktima sa potpuno različitim segmentima crnogorskog društva, od Vasojevića na sjeveru, do Albanaca u Ulcinju) imao uvid u stvarno stanje duhova u crnogorskom društvu. Samim tim, bilo mi je jasno da su litije (kao događaj biblijskog reda veličine) „oduvale“ Đukanovića u „ropotarnicu povjesti“, jednom i zauvijek. U Crnoj Gori nema sredine, i nikad je nije ni bilo. Valjda na onim visinama vjetar oduva sve što je osrednje, pa opstaju samo patuljci (pri zemlji) ili gorostasi (pri nebu). Ono što je bilo jasno meni (na osnovu stalnog osluškivanja crnogorskog bila), bilo je naravno jasno i samim tim i takvim Crnogorcima. Stoga, ni u toku samih događaja, na licu mjesta, nisam stekao dojam da u narodu postoji objektivni strah od građanskog rata, ili subjektivni strah od opasnosti građanskog rata.
Na sve slične insinuacije građanističkih novinara apsolutno većinski, obični Crnogorci, su odgovarali lakonskim protiv-pitanjem: Ko s kim, jadan? Ipak, čini mi se da mogu reći da se u zraku osjećala jedna čudna kombinacija bojazni da bi se mogao desiti puč (što i jeste pokušano, ali srećom nije uspjelo) i želje da se taj puč već više desi, kako bi se jednom konačno završio proces detronizacije prevaziđene depeesove politike podjela. To naravno nije spriječilo građanističke novinarčiće u BiH, Srbiji i samoj Crnoj Gori, da na osnovu vlastitog Vjeruju proglašavaju parsto izgrednika „građanima Crne Gore“. Istovremeno, ona šaka jada od preko dvjesto hiljada ljudi (u državi koja broji svega šesto i nešto hiljada građana), koji su mjesecima učestvovali u prvim poznatim balkanskim potpuno mirnim građanskim protestima su, valjda građani Zimbabvea, ili su – što je za asfaltofašiste među balkanskim građanistima još mnogo gore – seljaci i papci.
Pravi građani su samo oni koji dijele vaše političko Vjeruju. Svi ostali su „basket ov diplorabls“, što rekla jedna bjelosvjetska građanistica i univerzalni arbitar tolerancije. Ne mogu a da ne citiram jednu našu građanisticu, koja je izvanredan primjer tolerancije asfaltno-fašističkih krugova (dvojke, ili nekog drugog tramvaja), koja mi je svojevremeno mrtva ozbiljna rekla: „Ja sam, brate, tolerantna; nek svak radi šta hoće, samo nek mene ne dira, a ove što se zamotavaju – ja bih to sve strijeljala.“ Neki bi građanisti, tako, strijeljali one koji se zamotavaju; drugi one koji šetaju na litijama, treći i jedne i druge, dok oni malo šlifovaniji „samo“ ukidaju status građanina Crne Gore svakom ko ne djeli njihove dogme. Koja mjera političkog autizma je neophodna da se parsto izgrednika, od kojih su neki bili očigledno nadrogirani, proglase građanima Crne Gore, a da se dvjesto hiljada mirnih šetača proglasi strancima u vlastitoj zemlji.
INSAJDER: Kako vidite ulogu Mila Đukanovića u svim dešavanjima?
PAPO: Interesantno je kako većini post-jugoslovenskih novinara i komentatora, stručnjaka i dušebrižnika, promiče fascinantna sličnost režima Mila Đukanovića sa režimom Franje Tuđmana. Slično Franku, Tuđman je, rukovođen interesima hrvatskog nacionalizmom, htio da postigne istorijsko pomirenje (ne, gluvo bilo, Hrvata i Srba u Hrvatskoj – nego) ustaša i partizana unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. U tu svrhu htio je da moderna Hrvatska baštini istovremeno i kunu (koju će, kao što i treba, uskoro dokrajčiti Tesla, jer Nebo ima izvanredan smisao za humor) i ZAVNOH, i Tita i Antu, i fašizam i antifašizam.
Jednako tako, Đukanović već godinama pokušava da smiješa gotovo identičnu crnogorsku čorbu, u kojoj bi se u isto vrijeme našli i crnogorski partizani i crnogorski fašisti (saradnici italijanskih okupatora i ustaša, poput jednog Sekule Drljevića, čija je strofa nazor ugurana u crnogorsku državnu himnu, i nažalost se još uvijek njome šepuri). Đukanović bi htio da bude istovremeni baštinik i partizanskog SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU i drljevićevsko-talijansko-okupacionog EVIVA MONTENEGRO. Nikad mi nije bilo jasno zašto samo crnogorski revizionizam prolazi ispod svih mogućih radara.
Nedavno je jedan aktuelni aktivista za ljudska prava i savjetnik ministra za pitanja ljudskih prava i manjina u starorežimskoj vladi Crne Gore, Aleksandar Saša Zeković, mrtav ‘ladan izjavio da Porfirije i Joanijkije spremaju Crnogorcima „konačno rješenje“. Naravno da sam reagovao, jer šta je ta njegova petparačka parola ako ne ridikulizacija Holokausta. Po dotičnom, njemačko konačno rješenje jevrejskog pitanja sastojalao se u tome što je njemačka vlada omogućila rukopoloženje glavnog rabina Bavarije, kog je većina jevrejskih vjernika ionako htjela, unatoč protivljenju jedne jevrejske sekte, koju niko drugi u jevrejskom svijetu ne priznaje kao meritornu. Najodvratniji mogući revizionizam!!!
INSAJDER: Generalno, kako gledate na taj narativ o opasnosti od „malignog ruskog uticaja“? Jednom ste rekli da su mnoge države išle uz Hitlera u strahu od Rusije.
PAPO: Rusija je već jednom spasila Evropu od nje same. Ko god poznaje istoriju Drugog svjetskog rata zna da činjenicu da danas ne živimo u osamdeset i nekoj godini hiljadugodišnjeg rajha dugujemo prvenstveno vojnom naporu ruskog naroda. Nedavno sam bio u Poljskoj, iznajmio sam stan preko Bukinga, i kad sam stigao, gazda stana (mlad roker, ili panker, šta li već – ne razumijem se u te muzičke tradicije) je insistirao sa govorimo na njemačkom. Ja sam mu rekao da se ugodnije osjećam u engleskom, i to sam popratio blagim čuđenjem da se neko u Poljskoj, nakon svega što su Nijemci napravili u toj zemlji u Drugom svjetskom ratu, osjeća ugodnije u njemačkom. On se grohotom nasmijao na taj moj komentar, i rekao mi da zvučim kao njegov tata, koji se (kad je bio dijete) igrao partizana i Nijemaca.
U nastavku, bez da previše insistira na vlastitom stavu, a više kao neko ko pokušava da mi predoči stanje stvari u Poljskoj, objasnio mi je kako tamo niko više ne doživljava Nijemce kao neprijatelje, te kako su su sva negativna očekivanja i strahovi projektovani na Rusiju. Kasnije sam, iščitavajući pažljivo spomenike poljskom stradanju u Drugom svjetskom ratu uočio da spomenici pravljeni u komunistikoj eri govore o njemačkim okupatorima i poljskim žrtvama, da spomenici napravljeni u postkomunističkoj eri govore o nacističkim okupatorima (jer baš partije mogu da okupiraju susjedne zemlje) – dok rijetki „potpuno friški“ spomenici uključuju i natpise poput: „Na ovom su mjestu hitlerovske horde…“. Indikativno je, dakle, da se u takvim natpisima već više ne govori ni o nacističkoj okupaciji, još manje o Vermahtu – njemačkoj nacionalnoj vojsci, nego o nekim hordama (što nas vraća u vrijeme Atile i Huna), nečemu što više podsjeća na razularene navijače neke opskurne individue koja se odazivala na ime Hitler, nego li na sistematski projekat stvaranja njemačkog ibemenš lebensrauma na slovenskom untermenš sjeveroistoku. Sve je to dio jednog opšteg trenda nametanja binarne slike dobro/zlo, zapad/istok, red/haos i slično.
Da je Amerika to ikad dozvolila, danas bi mnoge zemlje Srednjeg istoka ili Latinske Amerike bile transparentne demokratije sa zagarantovanom vladavinom prava. Nažalost, interes američkih elita je oduvijek bio sprječavanje demokratije i stvaranja jake transparentne države, kroz prevrate i podršku korumpiranim prevratnicima i najokorjelijim diktatorima. Isto je tačno i za način na koji evropske zemlje djeluju u Africi i Aziji. Ne znam za maligniji uticaj od onoga koji su zapadnjaci imali u Iraku, Siriji, Libiji itd. Ni rusko maslo, naravno, nije za Ramazana – ali su za zapad Majka Tereza.
INSAJDER: Zanimljiva je jedna Vaša teza, a to je da ono što čujemo danas u Briselu smo mogli čuti u govorima Adolfa Hitlera. Šta ste s time mislili?
PAPO: Nije to nikakva teza, već navođenje pukih činjenica. Hitleru i drugim evropskim nacističkim i fašističkim vođama tog vremena usta su bila puna Evrope, evropskih vrijednosti, evropskog jedinstva. Kad se izuzme druga, negativna, strana tih „pozitivnih“ termina (Evropa, evropske vrijednosti, evropsko jedinstvo i slično), poimenice: ruska/boljševička/komunistička opasnost, jevrejska međunarodna zavjera i slično, pola od tih govora zvuče kao da su juče sročeni u Briselu, Berlinu ili nekoj drugoj metropoli Četvrtog rajha. Uostalom, novoskovana sintagma „maligni ruski uticaj“ nije baš toliko drukčija od stare sintagme „boljševička opasnost“.
INSAJDER: Vidimo da se pod „građanskim idejama“ progoni SPC u Crnoj Gori, da Bošnjaci žele postići supremaciju nad ostalima. Kako na te ideje gledate, vidite li, da ne budemo grubi, fašističke ideologiju u današnjim „građanskim snagama“?
PAPO: Količina neskrivene mržnje i prezira s kojom takozvane građanske snage govore o velikodostojnicima jedne tradicionalne etno-konfesionalne zajednice, koja tvori bitan dio mozaika društva u kome te građanske snage djeluju, je naprosto nevjerovatna. Na primjer, kad su svojevremeno krenule litije u Crnoj Gori, na jednom građanističkom BiH portalu pok. mitropolit Amfilohije je uredno zvan pogrdnim nadimkom „Risto Sotona“. Teško bih mogao zamisliti iste te vajne građanističke novinare kako posižu za sličnim etikecionim repertoarom kada su u pitanju velikodostojnici drugih triju naših tradicionalnih etno-konfesionalnih zajednica. Poslije se federalni građanisti čudom čude što ne uspijevaju da objedine front sa građanskim snagama u Republici Srpskoj. Bože, što li?
Građanska kultura, koja je na gotovo cijelom jugoslovenskom prostoru više puta nasilno brisana i uvijek počinjala ponovo od nule, jednostavno prednmnijeva „malo“ više uglađenosti i šlifa. Primjerice, u jeku borbe protiv indijskog osamostaljivanja, Britanski mediji su govorili o lideru independentista kao o Mister Gandiju. Može se građanističkoj štampi u Federaciji sviđati ili ne sviđati djelovanje pok. mitropolita, i naravno da i prema njemu mediji mogu i moraju biti kritični, ali bilo kakvo stvarno posjedovanje i najmaglovitijih pojmova o ideji građanske kulture jednostavno bi isključivalo i samu mogućnost posizanja za sličnim petparačkim dosjetkama gomiletine. Kad bi isto postojalo!
Činjenica da ova retorika gomile ne stvara nelagodu ni kod čitaoca naših građanističkih časopisa i portala, svjedoči da se ne radi o neukusu jednog pojedinačnog novinara – nego o uvriježenom nedostatku osjećaja za uviđavnost u dobrom dijelu tzv. građanske opcije. Ponekad čovjek stekne dojam da i ultra-nacionalisti raspolažu sa više sluha za shvatanje i prihvatanje drugih tabora, nego li tzv. građani. Na koncu, kad bi razni naši nacionalizmi sagledali jedni druge vlastitim očima, bili bi im jasniji i strahovi i nade onih drugih, a politika i nije drugo nego li umjetnost mogućeg. Nažalost, tlapnja da će ovakva ili onakva spoljna intervencija omogućiti ovom ili onom nacionalnom ili građanskom projektu da u potpunosti „izignoriše“ sve strahove i nade drugih strana i da apsolutno „izdominira“ nametanjem vlastitog modusa, stalno iznova urađa pogubnim političkim autizmom, koji odlaže do u nedogled pronalaženje bilo kakvog modus vivendija koji bi bio zasnovan na internalizaciji realnih ograničenja svih ovih različitih paralelnih projekata.
Mrva useizma i usvojekljusizma još nikom nije naškodila, što se baš i ne može reći za stalno iščekivanje da ujka Sam ili tetka Angela ostvare sve vlažne snove ovog ili onog nacionalnog ili građanskog projekta, samo zato što je isti baš fin i sav „nakav“ kooperativan.
Izvor: Insajder
