Piše: Oliver Janković
Obrnut slijed riječi u naslovu ukazivao bi na opšte čuđenje, i moglo bi da ide kao neki grafit koji poručuje „odlazi štetočino“ ili nešto slično…. Ali takav odnos prema Piksiju preko mog pera neće preći, baš iz razloga što cijenim srpski fudbal i najbolje igrače u njemu. A Piksi je više od „Zvezdine zvezde“. Zato sam zamijenio riječi i prešao na ličan ton. Dakle, ja, mali nedostojni i anonimni Oliver, u ime svih nas, pitam drugarski i bratski „Piksi, bre…. dokle“?
A opet, to „dokle“ može da se tiče upita o Piksijevom strpljenju, o njegovoj sposobnosti trpljenja. Čega? Pa ogromne plate, a malog učinka. I činjenice da ni na zadnjoj konferenciji za štampu, kada je molio novinare da ga ne trpaju u isti koš sa …. , odnosno da ga ne stavljaju gdje mu nije mjesto u…. nije smogao snage da izgovori ni Vučićevo prezime, ni ime stranke SNS, pa čak ni riječ „politika“….!?
Ostao je nedorečen, taman kao što je nedorečen u svom poslu…. ima igrače u velikim klubovima i u solidnoj formi – a nikako da sastavi stabilan tim. Ima odlične rezultate u kvalifikacijama, a uprska u završnici. Ima igru na terenu („niko nas nije nadigrao“ kaže, često) ali nema rezultat….
On je „južna pruga“ poput Svetislava Pešića i sigurno bi lakše dao ostavku da ima neki trofej ili medalju, da je osvojio nešto o čemu će se pričati i da onda kaže „ćao momci“. Ovako, čekamo da on nešto uradi sa srpskim fudbalerima, iako se ovo sve više pretvara u nedoglednu odiseju….
Rekao sam sebi, kao i toliki Srbi, pretpostavljam, poslije EURO 2024 da me više ne zanima reprezentativni fudbal. Posebno se taj utisak pojačao poslije Igara u Parizu gdje su mnogi momci i djevojke pokazali kako se bori za Srbiju, čak i protiv objektivno boljih od sebe (Nole – Alkaraz, „orlovi“ – Drim tim, vaterpolisti…). Pa još kad sam vidio žrijeb za Ligu Šampiona, pomislih : „Ma Zvezda, Benfika, Barselona…to je fudbal koji me zanima“.
I nijesam namjerno htio da gledam kako će Španci, evropski prvaci da nas rasturaju po Marakani. Kad??? Piksi opet počeo da nas zalama kao onomad Martina Vaskeza u Veroni 1990. Uzeo bod Špancima u Beogradu. Uzeo bod za nas, a njima oduzeo dva već viđena. Nije ni igra bila toliko loša. Zicer Jovića…. Sve je to bilo sasvim dovoljno da se za tren razgoropadim u „opet ludog Srbina“ koji vjeruje da je „to-to“ , da je Piski našao formulu za funkcionalnu igru bez „velikih imena“, da će ovi momci da ginu za grb – a očigledno znaju da igraju…. I, ajmo da Dancima opštimo sa rodbinom!
Ali, hoćeš. Isti mućak, drugo pakovanje. Piksi je tim vratio na „katarsko“ podešavanje. Bez ozbiljnosti u napadu, sa šupljinama u odbrani, kojom prilikom svaki protivnik izgleda ozbiljniji bar za klasu od naših „orlova“.
I zato, pred nastavak Lige nacija, pred očekivanje kvalifikacija za Mundijal 2026, pitamo onako, iz dubine duše: Aman, Piksi, dokle?
P.S.
Ako dopusti da nas Švajcarci ponize u Srbiji (a pod tim podrazumijevam svaki rezultat osim pobjede Srbije, bez obzira da li Kosovari Džaka i ekipa nastupe pod bijelim krstom časovničara) zbilja ću podesiti „orlove“ na neki oblik navijačkog „mute“ dok Piksi ne ode tamo gdje je dostojanstveno i „sa štitom“ otišao Kari Pešić.
