Piše: Nastasja Pisarev
Agora, 2022.
„Sever“ je prvi roman Burhana Sonmeza (1965) jednog od od najznačajnijih savremenih turskih (odnosno kurdskih) pisaca, višestruko nagrađivanog, koji je trenutno i predsednik svetskog PEN centra. Osim kao pisac, istakao se i kao aktivista za ljudska prava.
„Sever“ pri čitanju povremeno evocira snoliku prozu našeg nedavno preminulog književnika Gorana Petrovića, mada se u njemu prvenstveno može prepoznati slična linija kakvu je imala po svemu atipična knjiga Kazua Išigura „Pokopani div“. Kao i kod Išigura, u pitanju je priča smeštena u vreme koje odgovara mitskom, i Sonmazovim svetom se kreću likovi koji podsećaju na one iz bajki.
Zaplet takođe nalikuje na bajke – jednog jutra, u usamljenom selu osvanulo je telo nagog mrtvog muškarca, koji je pre toga bio misteriozno odsutan dvadeset godina.
Razgovori o književnosti, Mangel i Borhes: Mythos, Hronos, Topos.
Njegov sin Rinda odlučuje da pođe u svet ne bi li otkrio tajne očevog odsustva, i pokušao da rekonstruiše kakav je čovek bio. Jedino što glavni lik ima na početku svoje potrage je jedna staklena minđuša koju je (simbolično) pronašao skrivenu u očevim ustima, i šture priče majke, i jednog očevog prijatelja, koji jedva da išta više znaju o njemu sem da je prvi put u selo došao sa tajanstvenog i opasnog severa.
Na svom putu, Rinda od običnog lovca postaje lovac na snove i priče; njegove avanture neosetno se prepliću sa niskama pripovedaka i legendi Istoka. Mnoge pripovesti liče na pomalo zaumne refleksije o životu, mada ne gube slikovitu plastičnost, a često ni brutalnost pravih bajki. Sonmezov snoliki, uvek pomalo lirski i melanholični stil ima hipnotični, lenji ritam kao da upravo slušamo zavodljivog pripovedača bajki, ali ovakva vrsta pisanja koje u sebi evocira nešto arhetipsko uvek je mač sa dve oštrice; mada iza najboljih pasaža ostaju slike koje se dugo pamte, ukupna forma čini se suviše neodređena za duge narativne forme poput romana, pa ne drži uvek lako pažnju čitalaca.
Ivzro: Dnevnik
