Nova pjesnička knjiga Milutina Mićovića, objavljena prošle godine (Kosmos: Beograd) pod naslovom Sedam lirskih krugova, predstavlja jedan od najvećih dometa srpske poezije u ovom vijeku. I u formlanom i u tematsko-idejnom rješenju zbirka nosi opterećenje nečeg „već viđenog“, ali to ne remeti utisak da je riječ o knjizi izvanrednih estetskih dometa. Prije se može ustvrditi da Mićović uspijeva da dosegne jedno poetičko načelo Iva Andrića da se najveći umjetnički efekat u književnosti postiže onda kada piscu pođe za rukom da čitaoca iznenadi nečim poznatim.
(Tekst Milorada Durutovića izgovoren na autorskoj večeri Milutina Mićovića, održanoj u Podgorici 17. jula 2023. godine)
Milutin Mićović u svojim pjesmama precizno profiliše teme, egzistencijalne i ontološke raspone iz savremenog života, ali on to čini kroz optiku klasičnog znalca. Mićović dobro poznaje raznovrsne rukavce pjesničke tradicije, ali i religije, umjetnosti, mitologije i simbologije.
Kao rijetko koji savremeni pjesnik Mićović je prisutan u sadašnjosti, kao pjesnik-kritičar sadašnjeg trenutka. Njegov tradicijski fidbek, ostvaren kao povratak na važne i primordijalne tačke kulture jeste strategija kojom se gradi pozicija autoriteta, sa koje treba da se opiše, pojasni i posvjedoči apokaliptičnost sadašnjeg vrema. Prije nego se osvrnem na estetski i idejni učinak takvog poetičkog domišljanja, biće potrebno da markiram pjesnikovo tradicijske oslonce.
Jasno je već i po naslovu, Sedam krugova, da je ova zbirka kalemljena poetikom Momčila Nastasijevića i Vaska Pope. Ako je potrebno podsjećati, Mićović za svoju zbirku bira naslov skoro identičan naslovu znamenite knjige pjesama Momčila Nastasijevića – Sedam lirskih krugova. S druge strane, insistiranje na broju sedam čitaoca vraća poeziji Vaska Pope, koja je u cjelosti profilisana na simbologiji i konstruktivnom principu broja sedam, i to toliko da se uz malo cinizma može tvrditi da je Popa uzeo tapiju na religijski, mitski i simbolički potencijal broja sedam.
Milutin Mićović svjesno i planski ulazi u rizik epigonstva i tek u manjem broju pjesama tome plaća danak. U većini pjesama, kao rijetko koji pjesnik što je krenuo za Nastasijevićem i Popom, uspijeva da oformi autentična pjesnička rješenja. Ako bismo težili komparativnom pristupu, moglo bi se dokazivati da Mićović raskošnije vlada realizovanom metaforom od Vaska Pope, koji je upravo u primjeni metafore dostizao unikatne domete, što su dokazala bar dva velika tumača njegove poezije, Vesna Cidilko i Novica Petković.
Kada se, pak, uoče intertekstualne relacije sa poezijom ovih velikana važno je uočiti da one imaju nekolika toka. Jedan je u sferi formalnih rješenja i narativizacije lirskog sadržaja, drugi je u sferi intencije da se ciklizacijom poezije dostigne nešto što bi bila neka vrsta modernog epa/poeme. Riječ je o pjesničkom maniru koji se proteže kroz čitav prošli vijek, ili još od ere ruskog simbolizma, a kod nas je u Nastasijevićevom, Popinom, Pavlovićevom i Bećkovićevom opusu dobio svoje prepoznatljive predstavnike.
U pogledu nove pjesničke knjige Milutina Mićovića postoji jasan konstruktivni princip pomoću kojeg se zbirka profiliše kao jedinstvena, smisaona cjelina. Sve pjesme u ovoj zbirci jesu lirski iskazi upućeni apstraktnom biću ili antijunaku – Nuli. No, domen apstrakcije ostaje samo na heurističkoj ravni teksta, budući da se skoro svaka pjesma u svojim dubljim značenjskim slojevima realizuje kao konkretna aluzija, reminiscencija, mitska ili urbana implikacija.
Međutim, kada je riječ o Mićevićevoj zbirci uočavanje formalnih analogija, ili onih koja dolaze iz zone umjetničkih postupaka, sa spomenutim pjesničkim prethodnicima, ipak, jeste od perifernog značaja. Nadovezivanje na Nastasijevića i Popu Mićoviću služi kao otvaranje „modernističkog prozora“, kako bi se uključio u lanac heksameralne ili kosmološke pjesničke tradicije, koja je veoma dugog vijeka i u srpskoj i u evropskoj književnosti. Prema tome, tek bi iscrpno ispitivanje kosmološkog tretmana u Mićovićevoj poeziji, to jest uporđivanje sa Popom, Nastasijevićem, Disom, Njegošem, ili Danteom moglo pokazati stepen originalnosti i, gotovo, filosofske invencije Milutina Mićovića.
Knjigu Sedam krugova otvaraju dvije pjesme, kao svojevrsna prolegomena pjesnikovog kretanja kroz krugove ništavila i svjetske dekadencije. Ne zna se, pritom, koja je od te dvije pjesme uspjelija. Doduše, čini se da one funkcionišu kao jedna, dvodjelna pjesma. Prva pjesma nosi naslov „Nula“, druga nosi naslov „Kako sam našao bombu“; završni stih prve pjesme: „Sve čeka svoju eksploziju“, zapravo je aporija iz koje izrasta ova druga pjesma. Pjesma „Nula“ donosi slutnju apokalipse, iščekivanje eksplozije (velikog praska), odnosno, rasapa svijeta koji je izgubio svoj identitet i smisao egzistencije, daveći se u lažnom izobilju, lažnom progresu i konformizmu. Pjesnik efektno primjenjuje metaforu „supermarketa“ kako bi pogodio centar dehumanizaovanog svijeta i pokzao kako je čovjeka sveden na mjeru konzumenta:
Hodnikom supermarketa
Idemo ošamućeni izobiljem
Ovdje nema šta nema
Ne možemo se odazvati reklamama
Oči su nam pune vatrenih boja
Sve manje vide, uši sve manje čuju
Teško se nositi s ovakvim bogatstvom
Slatka smrt kruži oko nas
Koracima hitrih djevica
Izlazimo iz supermarketa
Zadovoljni ko niko
S tuđim srcem u grudima
Za takvu egzistenciju, za savremeni legion kupaca i trgovaca, za „množinu“ kao da nema spasenja. Otuda pjesnik napušta prvo lice množine kako bi dalje, počevši od pjesme „Kako sam našao bombu“, isključivo pjevao iz prvog lica jednine, kao iz prvog lica spasenja. Jer bez samorefleksije, bez pošetnog razgovora u sebi nama katarze, nema preobraženja. Cijena tog unutarnjeg obračuna jeste lična apokalipsa – dobrovoljna smrt za ponude i proizvode ovog svijeta. Dakle, promjena glasa ne može da zaustavi apsolutnu propast svijeta, ali može da se fiksira pozicija svjedoka.
„Duboko u zemlji / Iskopao sam bombu“, kaže pjesnik na samom početku pjesme, čime se inicira jedna duhovna arheologija koja dovodi do neke vrste preobraženja lirskog subjekta, a moglo bi se reći i do same metanoje:
Eksplodirala mi je u srcu –
Odjednom – nađoh se u suncu
Dobio sam neki drugi život
O kome ništa nijesam znao
Otvorila mi se knjiga
Koju niko nije pisao
No, da li takvo saznanje donosi olakšanje? Nipošto. U finalnom dijelu pjesnik kaže:
Otuda ne živim svoj život
Niti kazujem svoje riječi
Čitam kako je pisano
Govorim kako je kazano
Metanoja, preobražaj lirskog subjekta unekoliko korespondira sa Knjigom otkrovenja, a to znači sa (samo)sviješću da je već kazano kako ćemo živjeti u ovom apokaliptičnom svijetu. „Ako je, zapravo, neko nešto govorio o čovjeku“, piše svojevremeno Josif Brodski, „to je Gospod Bog – Adamu, o tome kako će zarađivati svoj hljeb i kakvi će mu biti dani i noći. I to najviše liči na istinu i još treba zahvaliti Tvorcu za to što nam s vremena na vrijeme daje odušak. Život – takav kakav je – nije borba između Dobra i Zla, nego prije između Zla i Užasa. I čovjekov zadatak se danas svodi na to da ostane dobar u carstvu Zla, a ne da i sam postane nosilac Zla“. Drugim riječima, biti „dobar“ ponekad znači toliko: prepoznati lice zla, dati mu ime („Nula“), razobličiti njegove obmane, pokvariti njegove zamke. Čini se da je to razotkrivanje lica i naličja, ali i maski zla, osnovna intencija Mićovićeve zbirke.
Pošto imamo znanje o svijetu zla i užasa – vraćam se na Mićovićev paradoks o čitanju knjige „koju niko nije napisao“ – onda se otvara jedino za čovjeka stvarno relevantno pitanje: Kako ispuniti svoj život smislom?
Bićemo se, dušo
Za ovo zrnce smisla
Bez ovog zrnca, Bože
Duša bi u nuli svisla. (Svoj posao nastavljamo)
Dakle, jedan od načina jeste prepuštanje kreaciji. Zato se, valjda, pišu pjesme, kao otpor zlu, destrukciji i dekadenciji. Zato i pjesnik Milutin Mićović iznalazi najraznovrsnije mehanizme, poetske figure, paradokse, ironiju, apstrakciju, komiku, intelektualni (sioranovski) cinizam, zaranja i to ne površinski već u jezičke rudokope; vraćajući život – semiozu – okamnjenim riječima i frazama. Nastoji da drevni idiom učini razumljivim, saobraznim urbanom vremenu i sentimentu. Kretanje kroz Mićovićeve pjesničke cikluse ili krugove jeste jedno danteovsko putovanje kroz savremeni inferno; kroz „banalnost zla“, kako bi rekla Hana Arent. No, ako je „banalno“, to ne znači da zlo ne može biti luksuzno upakovano i kamuflirano.
Čovjek je, kako poetski rasuđuje Milutin Mićović, zatočenik u svijetu Nule, ništavila. „Nula“ je lirski antijunak knjige, ali ona je i antiprostor i antivrijeme. Ona nije primijenjena kao tradirani simbol savršenstva, kao krug, premda se u zbirci konotira i kao kosmičko jaje, ali kao neka negativna kosmogonija. Ona, doduše, postaje i pozitivni solarni simbol ponegdje u šestom, a široko u sedmom ciklusu knjige.
Ako imamo u vidu da je lirski siže zbirke, zapravo, jedna prikrivena kosmogeneza, onda zaokret u pjevanju koji se nagovještava u šestom ciklusu možemo razumjeti kao evokaciju biblijske epizode o postanku čovjeka, ali sa unikatnom razlikom što se ovdje kosmiziranje (haotične) nule sprovdi kroz Ljubav i Eros, kroz stapanje Čovjeka i Čovječice u kosmičku cjelinu:
Nulo, vidiš i sama
Ne može sve pojesti Tama
Kad otežaš od znanja
Kad otežaš od ljubavi
Kao dozrela dunja
Sama mi u krilo padaš
U svoj prastari san
U svoja prva znanja
Dok nisi bila sama
Sada više i nijesi nula
Sada si vruća dragana (Ti više nijesi nula)
Prije toga, „nula“ je simbol obmane, ali i samoobmane. „Nula“ je mjerna jedinica ništavila, jedinica sa kojom se ne sabira, ne množi i ne oduzima, jer „nula“ ima samo jednu sposobnost: da poništava!
U Mićovićevoj zbirci „Nula“ može biti sve, a može biti i ništa („Sve što znam o tebi, nulo / I sve je to ništa za tebe, alo“ – Narastaš u svakoj vatri). Ali baš zato „Nula“ ne može biti „Ličnost“; ne može biti autentična veličina. Ona može biti „alo“ – kao pozivni broj pakla, a može biti i „alo“ kao „oblik“ za dozivanje ale, aždaje, aždahe:
Ni okom da trepneš, nulo
Ni repom da mrdneš, alo (Sve ti je jedno, nulo)
Zaokružićeš svoje carstvo, nulo
Igraćemo bez glave, alo (Igraćemo bez glave)
Vrtiš se oko nas, alo
Dosta da nas nema
Zavrtjelo nam se u glavi, Nulo
Propadamo u jamu, alo (Nulo, alo)
Došla si na svoje, nulo
Raznijela te praznina, alo (Stvari su na čistac izašle)
Kada bismo Mićovićevu „nulu“ posmatrali kao kosmički hijatus, kao „zev nad zevovima“ Vaska Pope; dakle, kao neku grešku u primordijalnom činu stvaranja svijeta i čovjeka, onda bismo poeziju Milutina Mićovića mogli dovesti u vezu sa gnostičkom tradicijom. Onda bi se ova ogromna apostrofa „nulte faze“ bića mogla razumjeti kao obraćanje zlom bogu, demijurgu. No, znatno dosljednije od Vaska Pope Mićović se drži parodije, komike, ironije i cinizma. Sve su to ovdje lirske i intelektualne strategije iskazivanje tamne i slabostima predate naravi čovjekove, a ne destruisanje kosmološke tradicije, hrišćanske ili neke mitske provenijencije.
Beskonačno variranje motiva „nule“ u knjizi Sedam krugova moglo bi uzrokovati stanje čitalačke dosade. Zato je neophodno uočiti da to nije samo motivsko variranje, već se u tome treba prepoznati impresivna sposobnost pjesnika Mićovića da pronađe ogroman broj fraza sa leksemom „nula“, a da ih, potom, oneobičava, semantički osvježava kroz remetaforizaciju, realizovanu metaforu i sl. Sama brojnost takvih fraza otkriva jezik kao rudnik tajnih znanja, ali potrebna je, rekoh, impresivna pjesnička arheologija kako bi se uopšte doprlo do jezičkih, arhetipskih, dubina; a, onda, i poteske reinterpretacije kako bi se sprovela izvjesna poetska alhemija, koju već sprovodi Mićović.
Primjera radi, naslov jedne pjesme glasi Nula si kako god okreneš, a ona je, počevši od samog naslova, pa u cjelosti oblikovana primjenom idiomatskih izraza u metaforičkoj ili nekonvencionalnoj stilizaciji, koja se, međutim, u svakodnevnoj jezičkoj ili govornoj primjeni više ne osjeća tako. „Nula si“, „Praviš se važna“, „Ništa se ne pravi“ – sve su fraze preuzete iz svakodnevnog govora, ali kada ih Mićović primijeni u svojim pjesmama njima se vraća metaforički potencijal, svježina prvog izgovora; oneobičavaju se, ili se pak remataforizacijom dovode u poziciju doslovnog razumijevanja. Kako je u ovoj poeziji, na primjer, „Nula“ modelovana kao lirski (ma i apstraktan) antijunak, apostrofa: „Nula si kako god okreneš…“, s jedne strane, može da se bukavlno shvati, a da s druge strane sačuva metaforički značaj.
Mićović ne samo da razbija svaki jezički automatizam, već u tom činu dostiže i neki nadestetski nivo, pokazujući da jezik sadrži daleko dublji smisao od onog kojeg smo, inače, svjesni. Čini se da ovaj vremešni pjesnik ponire u mladost jezika, kako bi nas poezijom vraćao iz ne-svijesti svakodnevne komunikacije u neku višu, autentičnu dimenziju komunikacije.
