Nije novost da je Milo Đukanović mijenjao stavove, zanimljivost je sa koliko je beskrupuloznosti to činio. O tome svjedoči jedno njegovo izlaganje na CK SK Crne Gore, koje je prenijela Pobjeda 1989.
Pripremila: Redakcija
Da Plav ne postane crnogorsko KosovoS obzirom na geografsku poziciju Plava i na višenacionalni sastav stanovništva, u kome dominira albanski živalj, mislim da se može govoriti o uzajamnoj vezi između situacije u Plavu i na Kosovu. Kosovo bi svima u Jugoslaviji trebalo da bude opomena, pa i nama u Crnoj Gori, da moramo pravovremeno odmah na prve pokušaje narušavanja međunacionalnog jedinstva reagovati mnogo rigoroznije, mnogo organizovanije i politički mnogo ozbiljnije nego što je to činjeno na Kosovu. Staro crnogorsko rukovodstvo je u dobroj mjeri uticalo na raspaljivanje nacionalnih strasti. Upotrebljavalo je oprobanu formulu – ono što ne znaš ne potenciraj, prebaci na teren međunacionalnih odnosa i učini sebe žrtvom koju ugrožava velikosrpski nacionalizam, koji, navodno, hoće da posrbi Crnu Goru, a tebe kao odanog rukovodioca crnogorskoj naciji i državi hoće zbog toga, navodno, da zbrišu. To je u jednom periodu bio efikasan metod za održavanje na vlasti. Januarski događaji su najbolje demantovali i razbili takve konstrukcije. Pokazalo se da ogromna većina crnogorskog naroda nije nasjela na te priče. Crnogorski narod je raskinuo sa praksom svađanja crnogorskog i srpskog naroda i sa rukovodstvom koje je to u jednom dugom vremenskom periodu činilo.
Iracionalna srbofobija
Iznenađujuće je kako je brzo stigla podrška za upotrebu sile na Žutoj gredi od onih rukovodstava koja se, zapravo, zalažu za najradikalniju demokratiju u Jugoslaviji, sa kojom je bilo kakva upotreba sile nespojiva. Mislim da ih je na davanje podrške crnogorskom političkom i državnom vrhu mobilisala zajednička veoma rasprostranjena i u određenom dijelu zemlje politički konjukturna srbofobija, za koju ja ne vidim nikakvog racionalnog razloga. Sve to plašenje Srbijom je, zapravo, samo pokušaj da se zadrži status kvo u kome je Srbija bila neravnopravna republika. Status kvo kojim je razgrađivana avnojevska Jugoslavija. Jer, iza prividno jedinstvene podrške ustanovljenja Srbije kao ravnopravne države stajalo je puno političko subverzivne aktivnosti iz određenih dijelova zemlje sa ciljem da blokiraju promjene i da Srbija ostane i dalje neravnopravna. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, izgleda da je u jednom, relativno dugom periodu, ipak egzistirala, ta sasvim nakaradna teza o slaboj Srbiji i jakoj Jugoslaviji. Kažem nakaradna jer se pokazalo, a danas se to veoma jasno vidi da je sa slabom Srbijom Jugoslavija bila svaki dan sve slabija.
Svađanje naroda
Postalo je u Jugoslaviji vrlo konjukturno svađati narode. Podsjetiću samo na posljednji istup predsjednika Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvara u Hrvatskoj. Napad na rukovodstvo Srbije i na Srbiju, koji je bio u funkciji njegove predizborne kampanje, rezultirao je dosta ubjedljivom pobjedom nad svojim protivkandidatom za člana Predsjedništva SFRJ. Oprobani recept koji daje rezultate a koji, u krajnjoj liniji, rezultira nečim što može biti pogubno za ovu zemlju. Jer, sve dok se svađaju rukovodstva ja to smatram politički neproduktivnim i štetnim, nečim što nas sve skupa zaustavlja u razvoju, što nam skreće pažnju sa osnovnih razvojnih pitanja i dovodi na teren međunacionalnih trvenja. Međutim, kada to preraste u opštenarodno raspoloženje to može biti pogubno za ovu zemlju.
