Piše: Patrik Lorens
Pa, trebalo je dovoljno dugo da Bijela kuća i razne političke klike uopšte primjete postojanje BRIKS-a, grupe nezapadnih država nazvane po svojim prvim članicama.
Godinama nakon što su Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika krajem prošlog vijeka stvorili ovo labavo, ali impresivno udruženje, činilo se kao da Vašington pokušava da ga, zajedno sa svime što ono predstavlja, prosto – izbriše iz stvarnosti.
A sada, evo gle. Prva stvar koju Sjedinjene Države čine kada napokon priznaju BRIKS, čije članice sada broje već jedanaest zemalja i rastu, jeste da najave kako će kazniti te države… zbog toga što su njegove članice.
Ovog mjeseca predsjednik Donald Tramp — uvijek taj koji ovakve besmislice sprovodi do kraja — objavio je da će uvesti univerzalne carine od 10 odsto na sve članice BRIKS-a. Prijetnju je ponovio dvije sedmice kasnije, uz obećanje da će biti još kaznenih mjera ako se zemlje članice usude da iskoriste svoj suverenitet zarad zajedničkih interesa.
Trampster je na to pitanje 6. jula rekao:
„Kad sam čuo za ovu grupu BRIKS, šest država [sic], u suštini, udario sam ih veoma, veoma žestoko. I ako se oni ikad stvarno oforme na značajan način, to će vrlo brzo biti okončano. Nikad ne smijemo dozvoliti bilo kome da se igra s nama.“
Kako vam se to čini kao državnička umješnost jedne samopouzdane nacije?
Ova demonstracija djetinjaste nagođenosti poklopila se sa otvaranjem 17. samita grupe BRIKS, koji je održan 6–7. jula u Riju de Žaneiru, pošto Brazil trenutno drži rotirajuće predsjedništvo ove grupe.
Dnevni red obuhvatao je uobičajene teme za ovakve prilike: trgovinu i investicije, inkluzivno globalno upravljanje, arhitekturu globalne bezbjednosti. Ovogodišnji samit je, takođe, osudio izraelsko–američke bombarderske napade na Iran, izvedene tri sedmice prije zasjedanja, kao „kršenje međunarodnog prava“.
Možda je Tramp, za promjenu, jednom pročitao izvještaje koje CIA svako jutro dostavlja u Ovalni kabinet i uočio šta se sprema, pa je odmah krenuo da udari, veoma, veoma žestoko, i drugi put. Evo ga na Truth Social-u, svom digitalnom razglasu, čak i prije nego što su se lideri BRIKS-a odjavili iz hotela:
„Svaka zemlja koja se svrsta uz antiameričke politike BRIKS-a biće opterećena DODATNOM carinom od 10%. U ovoj politici neće biti izuzetaka.“
Tako nespretno, tako promašeno, tako potpuno nesvjesno gdje su kazaljke na časovniku istorije. Zabavno je koliko često ono što kasnofazni imperijum zamišlja kao demonstraciju snage, na kraju ispadne demonstracija nesigurnosti, slabosti i nemoći.
Ovdje moram da ispravim, i ne prvi put, jedno pogrešno shvatanje među američkim zvaničnicima koje je toliko učestalo da zaključujem da je namjerno. Nema, pobogu, ničega što je BRIKS kao grupa ikad rekao, uradio ili zastupao, a što bi bilo antiameričko.
Ova grupacija se bavi izgradnjom svjetskog poretka zasnovanog na načelima ravnopravnosti, opšteg dobra i međunarodnog prava. Bila bi spremna da u taj svjetskoistorijski projekat uključi sve države, a posebno — s obzirom na njihov kapital i tehnologiju — Sjedinjene Države i druge zapadne sile.
Ona je „antiamerička“ jedino utoliko što se protivi hegemonističkoj moći, i — da to kažemo drugačije — utoliko što se Sjedinjene Države čvrsto suprotstavljaju sva tri navedena principa.
Iznenađuje me koliki stepen nesigurnosti pokazuje Vašington dok zemlje BRIKS-a koračaju dalje, posebno ako se ima u vidu prilično mlak odziv koji je samit u Riju dobio od komentatora na svim stranama.
Ljidija Polgrin, kolumnistkinja „Njujork Tajmsa“, ocjenila je izjave koje su proizašle sa samita u Riju kao „bljutave“. Grupa je osudila bombardovanje Irana, ali nije navela počinioce, istakla je Polgrin.
S druge strane, Čas Friman, ugledni ambasador u penziji, dao je prije deset dana zanimljiv intervju Glenu Disenu pod naslovom: „Stari svijet umire, a novi se bori da se rodi.“
Friman je pohvalio BRIKS za njegova dostignuća, a među njima i rad na stvaranju alternativnih finansijskih sistema, prije svega Novu razvojnu banku, pokrenutu 2012. godine, kao najznačajniji uspjeh. Ali, po mom tumačenju njegovih riječi, Friman je bio i kritičan prema grupi zato što ne djeluje dovoljno usklađeno — jer se nije nametnula kao snažniji faktor u geopolitičkim zbivanjima.
Rusija i iranski nuklearni sporazum
U tom kontekstu zapazio sam izvještaj koji je 13. jula objavio „Tajms“ iz Londona pod naslovom: „Zašto Putin gura Teheran ka Trampovom nuklearnom sporazumu?“ Tom Parfit je napisao: „Rusija pritiska Iran da prihvati sporazum koji mu uskraćuje pravo da obogaćuje uranijum u bilo koju svrhu.“
Dobro pitanje, koje dolazi manje od mjesec dana nakon onoga što sada nazivamo Dvanaestodnevnim ratom protiv Irana.
Pozivajući se na raniji izvještaj Axios-a, Parfit je naveo: „Stručnjaci kažu da Moskva vjerovatno gura ka sporazumu jer je zabrinuta da bi Iran mogao da se uruši pod obnovljenim napadima, što bi ugrozilo ruske ekonomske interese.“
U tom trenutku nije bilo jasno šta Iran misli o moskovskom savjetu, ali sada je situacija izvjesnija: Iran se sprema da u petak obnovi razgovore o svom nuklearnom programu sa Britanijom, Francuskom i Njemačkom, potpisnicama sporazuma iz kojeg su se SAD povukle tokom Trampovog prvog mandata 2018. godine. Ovo se, jednostavno, mora shvatiti kao istraživačka runda da bi se vidjelo ima li prostora za obnovu pregovora i sa Vašingtonom.
S obzirom na to da je Iran članica BRIKS-a i da su Moskva i Teheran u januaru prošle godine potpisali sveobuhvatno strateško partnerstvo, pitanja koja se nameću su očigledna: Šta BRIKS jeste, a šta nije — ili bar još nije? Šta njegove članice očekuju jedna od druge, i šta bi ostatak svijeta trebalo da očekuje od njih?
Sa sadašnjim članstvom, isključujući desetak „partnerskih država“, zemlje BRIKS-a čine nešto više od 40 odsto svjetske populacije i približno isti procenat globalne proizvodnje, ako se mjeri po paritetu kupovne moći, poznatom u struci kao PPP. Tri njegove članice — Kina, Indija i Brazil — ubrajaju se među deset najvećih ekonomija na svijetu.
U redu, ali odmah moramo naglasiti okvir našeg posmatranja: ovo je grupacija čiji su zajednički interesi prije svega ekonomski, za razliku od strateških ili geopolitičkih. Tako je bilo od samog početka. BRIKS je, uostalom, i dobio ime po ekonomisti iz „Goldman Saksa“ specijalizovanom za zemlje srednjih prihoda, odnosno tzv. „tržišta u nastajanju“.
Raznoliki ekonomski modeli
Kad sam prvi put počeo razmišljati o BRIKS-u, um mi se vratio na stari Pokret nesvrstanih, one zemlje koje su se okupile oko čuvenih Pet principa Džou Enlaja — teritorijalni integritet i suverenitet, nenapadanje, nemiješanje u unutrašnja pitanja drugih država, saradnja za zajedničko dobro, miroljubiva koegzistencija — krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog vijeka.
Pokret nesvrstanih bio je, slobodno možemo reći, prije svega političke prirode, a ne ekonomske. BRIKS dijeli neke od tih vrijednosti, ali, u poređenju, on nema politiku — i to je, takođe, fer zaključak.
Ovo je drugo vrijeme. Pokret nesvrstanih bio je odgovor na poremećajne bipolarnosti Hladnog rata. Odražavao je težnje svojstvene mnogim njegovim članicama, od kojih su mnoge bile tek stečene nezavisnosti, ka nekom obliku socijalne demokratije. Znatna uloga države u razvojnom procesu, da navedemo samo jedan primjer, bila je više-manje podrazumjevana.
Kod BRIKS-a, nasuprot tome, imamo vrlo raznolike ekonomske modele. Tu je jedan ili drugi oblik državnog kapitalizma — Kinu i Rusiju možemo ubrojati ovdje — ali nijedna njegova članica se otvoreno ne izjašnjava kao socijalistička. Pored toga, mnogo je neoliberalne ideologije proteklo ispod mosta od vremena starog Pokreta nesvrstanih.
Majkl Hadson, izuzetno jasan ekonomista, nedavno je imao jednosatni intervju, takođe sa Glenom Disenom, pod naslovom „Ekonomija civilizacijskog sukoba“.U tom razgovoru Hadson nas je podsjetio da članice BRIKS-a uglavnom imaju dobro razvijene kapitalističke elite, često školovane na američkim univerzitetima, često privržene tržišnom fundamentalizmu i duboko ukorijenjene u neoliberalni poredak.
Hadson mi je, da govorim lično, okončao nostalgično putovanje: nema smisla učitavati u BRIKS namjere, ciljeve i odlučnosti koje tamo jednostavno ne postoje. Globalno upravljanje, autoritet međunarodnog prava, Nova razvojna banka, napori da se trgovina oslobodi dolarske dominacije: da, da, da i da. Sve je to dobro, sve u službi — u osnovi — nacionalnih interesa svake članice.
Vidim mnogo dobrih stvari koje dolaze od BRIKS-a dok ova grupa doprinosi stvaranju novog svjetskog poretka. Ali ne vidim „blok“, ma koliko često oni koji malo znaju o grupi tako o njoj govorili. Ne vidim sekretarijat, ni strateške saveze (za razliku od partnerstava), ni paktove o zajedničkoj odbrani, ni mnogo naznaka uzajamne pomoći.
Ne čekam da od ovih država čujem onu divnu staru riječ: „Solidarnost“ — ili solidaridad, ili solidarité, ili kako god da zvuči na drugim jezicima.
Čekam nešto drugo, da, ali vam još ne mogu reći šta je to. Sada moramo gledati naprijed — prošlost nam malo koristi kao vodič.
To nešto drugo će se pojaviti, u najboljem slučaju: smjer istorije to nagovještava. Ali za sada, čak ni među nezapadnim državama, ima malo naznaka toga.
Patrik Lorens je dugogodišnji strani dopisnik, najviše za „Internešenel Herald Tribjun“, kolumnista, esejista, predavač i autor. Njegova najnovija knjiga, „Novinari i njihove sjenke“, dostupna je kod Clarity Press-a ili preko Amazona. Lorens takođe izdaje i kouređuje „The Floutist“ na Substack-u. Njegov nalog na „X“-u, @thefloutist, vraćen je nakon trogodišnje cenzure.
Izvor: Consortium News
