Partije stare većine dovele su Crnu Goru u politički ćorsokak. Učestvovanjem u igricama URA nisu imenovale mandatara za sastav nove vlade u propisanom roku, nemaju dovoljan broj poslanika da završe izbor sudija Ustavnog suda kako bi uopšte mogli da razreše Mila Đukanovića sa mesta predsednika, u institucionalnom smislu su potpuno nadigrani.

Zamislimo šta bi se desilo da URA i DF nisu rušile vladu formiranu posle izbora 30. avgusta 2020. godine, a da su njihovi poslanički klubovi, kao i ministri iz redova URA, zaista osmislili izmene izbornih zakona, očistili biračke spiskove od ljudi koji nemaju pravo glasa i pripremili Crnu Goru za smenu Mila Đukanovića na izborima 2023. godine.
Zašto je rušena vlada Zdravka Krivokapića, ako ne da se Milo Đukanović opet vrati u igru?
Posle rušenja te vlade, formirana je vlada URA-DPS koja je sa kadrovima poput Ranka Krivokapića bila gora od vlade koju bi samostalno formirao DPS. Dobivši sve što je bilo zamišljeno iz te pogodbe, DPS je uskratio podršku novoj vladi, a zatim je URA sabotirala pregovore kako nova vlada ne bi mogla da bude formirana (time Dritan Abazović ostaje premijer u tehničkom mandatu). Na kraju je Milo Đukanović dobio sve na tacni – institucionalnu krizu za koju birači krive partije stare većine.
Kao što je istaknuto i u prošlim analizama, demokrate snose odgovornost samo zato što su uopšte stupili u pregovore sa URA. Time su sa Dritanom Abazovićem podelili odgovornost za davanje superiorne pozicije Milu Đukanoviću. Sada on diktira kako će se igra odvijati, njen tempo, pa i može da bira datum prevremenih parlamentarnih izbora.
Jalove partijske igre i pogrešno pozicioniranje znače i da partije stare većine ne mogu da mobilišu svoje birače da izađu na hipotetičke masovne proteste protiv Mila Đukanovića, a bespotrebno se nadaju i da će ih zapadne ambasade spasiti od sopstvenih grešaka.
Aleksandar Đokić