“Prije Vašeg dolaska na vlast i prije potpisivanja Briselskog sporazuma prištinski specijalci nisu mogli da ovako vršljaju po sjeveru KiM, gospodine Vučiću. A sada tamo vršljaju ROSU specijalci kada im se prohtje! I vi onda možete ovdje samo da širite ruke, da lamentirate i da, eventualno, pozivate kolege, odnosno svoje „prijatelje“ iz međunarodne zajednice, a koji vam kažu – pa, to je legitimna akcija kosovskih policijskih snaga, koje se bore protiv lokalnog kriminala“.
Vjerovali ili ne, ovo gore nije neka aktuelna izjava na temu najnovijih događaja na Kosovu i Metohiji već dio izlaganja pisca ovih redova na posebnoj sjednici Skupštine Srbije posvećenoj KiM, koja je održana 28. i 29. maja 2019. godine. Bila je to prva skupštinska sednica na temu KiM poslie više godina. Praktično, prva od usvajanja Briselskog sporazuma šest godina ranije – koje je izvršeno na „mala vrata“, a po svoj prilici i neustavno, u formi prihvatanje Izvještaja srpskog pregovaračkog tima u Briselu.
A to što rieči sa početka teksta djeluju kao da su izgovorene bukvalno danas, nije toliko rezultat nekog enormnog „proročkog dara“ nego plod elementarne logike i političke očiglednosti koja, nažalost, iz dana u dan i iz godine u godinu, postaje sve očiglednija.
Govorio sam o tome više puta na ovom mjestu – ali izgleda da nikad nije zgoreg podsjetiti. Ni tada ni sada ne mislim da je kosovski problem nešto jednostavno i pogodno za dnevno političku manipulaciju i sakupljanje političkih poena. Naprotiv. Ali, isto tako, konstatovanje da je kosovski problem složen i situacija teška – a nije sporno ni jedno ni drugo – ne bi smjelo da služi kao opravdanje za vlast da ne samo ne čini ništa da se stvari poprave, nego da, zapravo, to koristi kao izgovor za sopstveni doprinos pogoršanju tog ionako već veoma lošeg stanja.
Briselski sporazum je bio i jeste primjer upravo takvog „rada na pogoršanju“. Nekima od nas je to bilo jasno još 2013. to jest odmah nakon što je sporazum potpisan. Neki su to – nadao sam se – uvidjeli u međuvremenu, ako ništa drugo, a ono zbog evidentnog pogoršanja bezbjednosne situacije za srpsku manjinu, kao i isto tako evidentnog odbijanja Prištine da ispuni svoj dio obaveza iz tog sporazuma.
Nažalost, nisu uvidjeli. Štaviše, što iz tvrdoglavosti, što iz inercije, što iz intresa, vlast i njeni trabanti ukopavali su se još dublje u odbrani neodbranjivog. (A, iskreno govoreći, ni opozicija – barem njen najglasniji dio – nije ih na to previše podsiećao, neuporedivo više se baveći temama kao što su rušenje u Savamali ili rekonstrukcija Trga Republike.)
U moru neistina, poluistina, sofizama, „non sekvitura“ i drugih logičkih grešaka u zaključivanju, izrečenih u pokušaju odbrane i opravdanja potpisa Briselskog sporazuma, izdvaja se ona Ane Brnabić – koju sam čuo mnogo puta u direktnim obraćanjima mojoj malenkosti – kako već sama činjenica da Priština odbija da formira famoznu „Zajednicu srpskih opština“ dokazuje da je Briselski sporazum, zapravo, dobar i povoljan po Srbe. („Jer, da nije dobar, zašto bi Albanci odbijali da ga primijene“?)
Ne, gospođo Brnabić. Neće da ga primijene ne zbog toga što je dobar po Srbe, već zato što ste vi (tj. aktuelna srpska vlast) brzopleto ga potpisavši i ispunivši svoje obaveze iz njega, faktički i drastično promijenili stanje na terenu na štetu Srbije i Srba, zakružili „teritorijalni integritet“ Prištine na čitavoj teritoriji KiM – uključujući i sjever – i odrekli se instrumenata (policija, sudstvo, „civilna zaštita“, trajna barikada na mostu preko Ibra, „čuvari mosta“ itd.) koji su predstavljali garant bezbjednosti Srbima na sjeveru pokrajine.
Drugim riječima, albanska strana odbija, ili, bolje reći, oklijeva da primijeni odredbe o stvaranju ZSO zato što misli da joj se to može – jer je Srbija, svojim nepromišljenim potpisom i primjenom tog sporazuma, praktično ostala bez poluga moći i uticaja na terenu. I zato sad Kurti može da ucjenjuje, nameće mjere koje hoće, i da se poigrava sa svojim „reciprocitetom“ prema Srbiji. A ROSU može da upada kad hoće i hapsi koga hoće – dok ranije tamo nisu smjeli nos da pomole. I zato predsjednik Srbije danas može samo da bogoradi, hukće ili, eventualno, organizuje bezubu vojnu demonstraciju duž administrativne linije sa Kosovom. I da ponižavajuće lijepljenje „stikera“ preko oznaka Srbije pri ulasku u južnu pokrajinu slavi kao veliki uspjeh i „pobjedu“.
Sve u svemu, naravno da kosovski problem nije počeo sa ovom vlašću i njenim greškama. Ali neće biti ni obrnuto – da su svi ostali grjiešili, predavali i izdavali, a samo se aktuelna vlast (čitaj Vučić) „bori kao lav“ da spase što se spasti može i ispravi greške raznih prethodnika.
Često se u javnosti Kosovo i Metohija predstavlja kao neki „balast“ i „omča oko vrata“, koje se treba što prije ratosiljati da bi, kako kažu, „Srbija mogla da diše“. A ja bih rekao da je upravo suprotno: „Ne čuvamo mi Kosovo, nego Kosovo čuva nas“. Ma koliko se ponekad nekima to čini drugačije, kosovski problem, zapravo, čuva Srbiju od daljeg „paranja čarape“, odnosno daljeg i ubrzanog rastakanja državnog i nacionalnog integriteta i suvereniteta. Od ataka na Republiku Srpsku, do žarišta unutar Srbije koja samo tinjaju ispod pepela i čekaju da budu razgorena.
I zato moj apel, molba, upozorenje, savjet i zavjet svim „nestrpljivima“ u sadašnjoj, bivšoj i nekoj budućoj vlasti: Ne morate vi da budete ti koji će „riješiti Kosovo“. Imate na sve strane mnoštvo tema i problema koje može i treba da rješavate. Samo, kumim vas Bogom, NEMOJTE DA POGORŠAVATE STVAR! I potrudite se da nakon vaše vladavine Kosovo bude makar za pedalj bliže državi Srbiji i Srbima – ili barem da ne bude dalje – kako u političkom i državnom, tako i u simboličkom i identitetskom smislu.
Đorđe Vukadinović
autor je urednik NSPM i bivši narodni poslanik
Izvor: NSPM
