Piše: Elis Bektaš
Dugo sam se držao podalje od pametnih telefona iz razloga koji bi vam izgledali neuvjerljivi kad bih vam ih naveo i pred kojima biste sami sebi izgledali neuvjerljivi kad bih vam ih rastumačio. Zato vam neću nuditi razloge i moraćete se zadovoljiti objašnjenjem da pametni telefon nisam uzimao u ruku jer ne znam da li je uvredljivije biti pametniji u društvu jednog telefona ili imati telefon pametniji od sebe. Takva zatucanost u pogledu blagodeti napredne tehnologije ima, međutim, i svoju cijenu, te sam tako čeljadima morao dosađivati putem pisanja, umjesto da im dosađujem kačenjem telefonom načinjenih fotografija po društvenim mrežama kao većina vas što čini.
Danas iznesoh sjećanja iz plakara da ih malo provjetrim i popeglam, pa na donjoj polici nađoh jedno od prije nekoliko godina. Ja sam se u međuvremenu pokolebao i pokleknuo pred blagodetima napredne tehnologije i zbavio sam taj nesrećni pametni telefon, shvativši konačno da je pamet precijenjena vrlina i da se ništa strašno neće desiti ako se konačno nađem u društvu nekog pametnijeg od sebe sama. Nažalost, kamera na telefonu ne može fotografisati sjećanja pa se sad moram pomučiti da vam opišem taj prizor.
Elis Bektaš: Skaska o intelektualcima
Udesilo se tako da sam se ranim jutrom zatekao na samoj granici dva Sarajeva, baš u onaj vakat kad komunalci prazne kontejnere i odnose tolike odbačene memorije obiteljskih ili samačkih života, neke u posvemašnju propast, a neke bogami i u reciklažu. Smećarski kamion polako je išao od kontejnera do kontejnera, a dvojica mladića vretenastih tijela šutke su i spretno kačili metalne kolektore odbačenih memorija na hidraulički mehanizam koji ih je potom dizao uvis i gore prevrtao da sadržaj njihove utrobe prespe u utrobu kamiona.
Priznajem da sam pomalo nepravedan prema smećarima jer ih doživljavam manje proleterima od, recimo, rudara i da taj prizor vjerovatno ne bih ni zadržao u sjećanju da mladići vretenastih tijela nisu bili obučeni u uniforme. Ali ne one narandžaste boje koja slavu komunalnih službi pronosi po mnogim čaršijama na dunjaluku, već u prave taktičke uniforme. Možda ni prisustvo uniformi na ovoj verbagrafiji ne bi bilo dovoljno da je pohrani u album sjećanja, da jedna uniforma nije bila u kamuflažnoj shemi kakvu je tokom rata nosila Armija RBiH a druga da nije bila maskirnoj shemi koju je nosila VRS.
Dok se to skladno sadejstvo dvojice mladića vretenastih tijela u nekoć dušmanskim uniformama odvijalo pred mojim očima, po prvi mi je put bilo krivo što ne raspolažem savremenom audiovizuelnom tehnikom jer bi takva slika mogla poslužiti u razne svrhe, u rasponu od naslovne strane novina pa do plakata za film. No čim sam zamakao u stranu i neposredno spektatorsko iskustvo zamijenio za memorijsku predodžbu, taj je osjećaj nestao kao vjetrom zameten pa sam se čak i pomalo postidio zbog njega jer mi je otkrio kako u meni još uvijek čuči neko iz mase, neko voajerski nepristojan.
Iz ove se verbagrafije mogu izvući brojni i posve oprečni zaključci ali ja vam prav stojim da vam je bolje izvući ud iz gaća ili vibrator iz torbice i sebi učiniti kakvu-takvu ugodu, nego putem pogrešnih zaključaka praviti ahmaka i bilmeza od sebe. Zato ja nisam izvlačio nikakve zaključke iz prizora dvojice mladića vretenastih tijela u uniformama u kojima su njihove babuke, ćaće i očevi jedni drugima glumili dušmane, već sam samo osjetio iskreno poštovanje prema njihovom predanom radu na asanaciji terena od izginulih memorija. I prema činjenici da su oni uvjerljiviji, pošteniji i autentičniji smećari nego mi što su im očevi bili vojnici. Odbijanje da izvučem zaključke svom mozgu nisam mogao kompenzirati samo osjećanjem poštovanja, već sam ga morao podmititi i nekim pitanjima koja se vrte u trouglu tri suvišna fenomena – smeća, sjećanja i nas samih, te u trouglu tri nimalo suvišna glagola – baciti, reciklirati i poštovati. A koja su to tačno pitanja, ne pada mi napamet da vam kažem, jer vas uprkos svemu ipak malo poštujem te vam stoga ne nudim gotovu pamet u skladu sa pravilima i propisima ovdašnje publicističke i literarne produkcije. Imate sve potrebne elemente pa sami sklapajte pitanja u pauzi između izvlačenja tradicionalno pogrešnih zaključaka i uda, odnosno vibratora.
